Otkrit ću vam malu tajnu. Zajebite sve blogeraše, tviteraše, glazbene novine i portale, dnevne novine u kojima piše glazbeni stručnjak starog kova (da, Aleksandre, na tebe mislim), zajebite to sve. Pravi i jedini način otkrivanja istine o novom albumu vašeg omiljenog benda i(li) singer-songwritera je glazbena recenzija u Pitchforku. Naime, najbolji pokazatelj (ne)kvalitete nekog albuma je osvrt modernog i osviještenog čikaškog pičforkovca. Ako je ocjena ispod petice, album je dobar. Ako je ocjena iznad petice, uši će vam napasti gay-electro sastav iz Brooklyna ili Superchunk/Pavement i slični bendovi bez okusa i mirisa (lažem, ponekad mirišu na rosno govno) za one cool & hip kužere s Buddy Holly okvirima naočala (šta više nitko ne nosi normalne okvire?). I to u najboljem slučaju.

Kings Of Leon (u nastavku teksta KOL), tri brata Followill - pjevač i gitarist Caleb koji se krevelji k'o uškopljenik, nekoć bradati te danas nabildani bubnjar Nathan i ljepuškasti (da, ljepuškasti, pa šta?) basist Jared koji od samih početaka svira iste akorde na svakoj pjesmi - i prvi rođak Matthew, rumeni gitarist, nikada nisu bili miljenici vrlih anticipatora s Pitchforka, što ih je, bar u mojim očima, činilo dobrim bendom. Nakon prvog albuma, "Youth And Young Manhood", nastalim kombinacijom utjecaja Lynyrd Skynyrd i Strokesa, KOL su i na drugom albumu "Aha Shake Heartbreak" jahali na valu garage rock revivala, no, da bi se stvorila distinkcija između njih i ostalih bendova sa scene, dečki su, pod utjecajem južnjačkih korijena, u svoju glazbu ubacili malo redneck štiha i osvojili srca mladih njuferica diljem svijeta, posebice u Britaniji.

Nakon svog najzrelijeg i najboljeg albuma "Because Of The Times", kojim su dominirale stadionske himne, pojačane, nabrijane gitare i nešto jasniji Calebov vokal, diskografska kuća je nanjušila zlatnu koku, poslala ekipu stilista koja je dječake lijepo ošišala, obukla u grozomornu odjeću i mom najdražem članu, skuliranom bradonji Nathanu, skinula bradu i dala majice bez rukava da pokaže bice. Album koji je uslijedio – neću mu ni ime spomenuti kakav je užasan, fuj i bljak ("Only By The Night" ) - bio je njanjavi pederluk na tragu Maroon 5 koji je privukao takvu 'boy bend koji zna svirati instrumente' publiku, KOL as we new them were dead. Postali su, svjesno ili nesvjesno (čitajući njihove intervjue, čini se da je ovo potonje u pitanju), korporacijski manekeni koji znaju ubosti solidnu melodiju, ali ni to više nije moglo doći do izražaja zbog ispolirane produkcije. A onda, peti album - "Come Around Sundown". Koje jebeno remek-djelo. Zajebavam se. Ali, nije loš koliko sam mislio da će biti.

Novi album nije donio nekakav znatan pomak u zvuku KOLa. I dalje dominiraju razmjerno jednostavni riffovi na kojima momci grade pjesme, dok je rumenko u malo boljoj formi i prilično vješto razlaže svoje minuciozno precizne minimalističke pasaže na gitari te je ujedno i najjača karika ovog albuma. Caleb nikad nije bio nadahnut tekstopisac, najčešće su to fascinacije ženama (koje su, više-manje, zla mitološka bića koja žele muškarcu popiti krv i ukrasti lovu) i ludim partay-ima, no, na ovom albumu, obzori su malo širi, tako je, iako u suštini ljubavna pjesma, "The Face" tek jedna od posveta mitološkom jugu dva Johna, Forda i Waynea, Van Zandta i(li) Lynyrd Skynyrd u kojoj Caleb govori svojoj ženi 'If you give up New York/I'll give you Tennessee/The only place to be'. Druga posveta, ujedno i najbolja pjesma na albumu je "Back Down South", mirna i dojmljiva balada vođena uhu ugodnom gitarskom manirom koju bih ja protumačio kao Goonies efekt - želja za ponovnom mladošću, povratak u godine kad smo bili neopterećeni sranjima i problemima koje doživljavamo kad smo, kao, zreliji i iskusniji.

Prvih sedam pjesama na ovom albumu komotno ulaze među najbolje pjesme koje su se ikada pojavile na njihovim albumima, uz ove već navedene posebno se ističe popistična "Pyro" u kojoj Caleb kroz polumračne stihove najavljuje 'Once the show gets started/It's bound to be the sight to see' aludirajući, vjerojatno, na spektakl koji njegov bend pruža kad god se pojavi na pozornici.

Doista, pjesme su rađene na takav način da dobro zvuče na stadionima, velikim pozornicama, i usporedbe s U2 (U2 iz 21. stoljeće faze) su na mjestu - apetiti benda su porasli, otud i ovaj album koji ne donosi ništa novo ni spektakularno. Bend djeluje dobro jer su svjesni svojih (ne)mogućnosti, plešu po svojim pravilima i približavaju sebe još širim masama, ne izigravajući pretenciozne inovatore, nego se potpuno uživljavaju u ulogu mainstream rock zvijezda koje, bar ja tako mislim, svojom glazbom i odnosom prema glazbi ne vrijeđaju inteligenciju.

Ipak, da ne bi sve bilo tako divno i krasno, pobrinuo se sam bend koji nije znao skratiti broj pjesama. Najveći problem ovog albuma je... drugi dio albuma. Da se kojim slučajem na albumu našlo najviše deset pjesama, od mene bi dobio još veću ocjenu. No, kako tu ima neoprostivih fillera poput blijede i neinspirativne - što glazbeno, što tekstualno - "Mi Amigo" koja je, usput, bar minutu preduga, album je samo solidan. Zapravo, možete ga ugasiti nakon "Back Down South".

Za sve one koji ne vole KOL, iz ovih ili onih razloga, k'o vas jebe. Meni su dobri. Volim i Coldplay poslušati. E da, Superchunk i Pavement su odlični bendovi. Jedva čekam da dođete do kraja recenzije, vi zajapureni, prokleti hipsteri.

Ali, zbilja, šta više nitko ne nosi naočale s onim normalnim okvirima?

www.kingsofleon.com
www.myspace.com/kingsofleon