Muku mučim kad moram smjestiti sastav u određenu žanrovsku ladicu ili nekome u dvije-tri jednostavne rečenice opisati zvuk sastava, nerijetko se spetljam dodavanjem atributa i povlačenjem paralela. Na prvu, zvuk koji njeguje minhenski trio Colour Haze možemo opisati kao stoner rock. Na drugu, možemo napomenuti kako Colour Haze ima u sebi osobine jazza i bluesa, i psihodeličnog rocka, i i progresivnog rocka, i krautrocka, i hard rocka, i acid rocka, i za desert, desert rocka. Imaju etikete svoje prednosti. Ako ništa drugo, daju nam prvotne smjernice kojih se, naravno, ne moramo u potpunosti držati. Naročito se isplati istraživati glazbu po etiketama - ljubitelj stonera i psihodelije trebaju se držati etikete Elektrohasch (Causa Sui, Los Natas, My Sleeping Karma) iza koje stoji Stefan Koglek, frontmen sastava Colour Haze.

Četiri godine prošle su od posljednjeg albuma "All", a dvije godine im je trebalo da snime "She Said" koji se sastoji od osam pjesama. Album polako otvara naslovna "She Said" na kojoj gostuje Christian Hawellek (klavijature), sljedeća "This" zvuči kao lagana uvertira za odličnu "Transformation" koju trojac razvlači na sedamnaest minuta. Kao kod mnogih stonera, na albumu prevladavaju duže skladbe što se sastoje od brojnih varijacija i prijelaza, izražen je bas, dok Koglekov melodični vokal pruža prednost gitarskim solažama (prisutniji je tek u skladbi "Rite"). Hawellekove klavijature naročito doprinose u skladbi "Stand In", one Colour Haze čine bližima sastavu Can, njemačkim pionirima krautrocka.

Baš kao i u prethodnim albumima, Colour Haze njeguje retro-zvuk sedamdesetih pod čijim utjecajem i stvaraju, a tome u prilog govori i prateća ikonografija (šareni coveri i posteri). Teško je izdvojiti favorite jer je čitav album sam po sebi favorit, uglazbljeni dokaz dosljednosti. Ne mijenja Colour Haze olako svoju poetiku, nema u albumu „She Said" podilaženja publici i revolucionarnih odmaka od prvotnog zvuka, ali opet im polazi za rukom da zvuče sasvim svježe i subverzivno u pristojnoj mjeri. Jedino se posljednja skladba ("Grace") zbog neuobičajene sporosti i prisutnosti gudača nekako ne uklapa najbolje u cjelinu koja je, kad se sve zbroji i oduzme, ugodno sirova, tipično stonerska.

www.colourhaze.de