R.E.M. Collapse Into Now Warner 2011.
"Collapse Into Now" je pokazatelj kako je R.E.M. u stanju snimiti odličan album. Opet.
Da odmah raščistimo nešto - meni je R.E.M. jedan od dva najbolja benda na svijetu (i ne, drugi nije My Bloody Valentine ma koliko god ga spominjao u svojim recenzijama). Samim time, mogao sam na desetke kartica potrošiti na prepričavanje raznih anegdota vezanih uz rad gospode Stipe, Buck, Mills i Berry. Mogao sam biti introspektivan i izbacivati emotivne poveznice s nekim njihovim pjesmama; mogao sam objašnjavati koliko za moj muzički ukus R.E.M. znači; mogao sam se praviti pametan i uspoređivati svaki ton s "Collapse Into Now" albuma s dosadašnjim, sada već 30-godišnjim radom grupe iz Athensa.
Svašta sam mogao.
A u stvari, mogao sam samo napisati kako su R.E.M. objavili odličan album. Opet. Po tko zna koji put. I ne, nisam jedan od onih opsjednutih fanova koji neće priznati kako je između "New Advantures In Hi-Fi" i "Accelerate" bilo nekih lošijih koraka, ali neću tako lako priznati da je bilo koji R.E.M. album izrazito loš. Isto tako, neću ni "Accelerate" uzdizati u nebesa stavljajući ga rame uz rame uz sve one albume čije nazive treba izgovarati sa strahopoštovanjem. Bio je to, jebiga, još jedan R.E.M.-ov odličan album. Opet.
Ili da probamo malo emocije staviti po strani.
"Accelerate" je na neki način značio spašavanje jedne velike karijere. Dio R.E.M. publike malo se izgubio u svim onim lutanjima koja su se događala na nekoliko prijašnjih albuma, a bilo je dosta onih koji su se žalili na to da odavno nisu čuli zvuk Buckove gitare u pravom svjetlu. I onda su praktično dobili cijeli album nošen na gitarskim rifovima i, naravno, prepoznatljivim R.E.M.-ovskim melodijama. Na neki način taj je album označio povratak samim korijenima benda, ali već sam napisao kako vučenje tih usporedbi i dokazivanje kako se sve to može povezati neće biti predmet ovog teksta.
Tri godine nakon "Accelerate"-a, "Collapse Into Now" je logičan nastavak tog albuma. Uvodni dvojac "Discoverer"/"All The Best" na neki je način vidljiva poveznica ova dva albuma, a nakon toga ovaj album kreće u svoje visine. "ÜBerlin", "Oh My Heart" (sa sjajnom harmonikom Scott McCaugheya), "It Happened Today" (s jedva primjetnim, a opet tako dobro uklopljenim back vokalom Eddie Veddera) i "Every Day Is Yours To Win" je kvartet pjesama za koje bi neki bendovi ubili da ih mogu snimiti.
"Mine Smell Like Honey" opet donosi početni, brži ritam, "Walk It Back" sve ponovo usporava, a "Alligator..." nastavlja s tom 'brzo-sporo-brzo' klackalicom. "That Someone Is You" je punk, "Me, Marlon Brando, Marlon Brando And I" pomalo zbunjujuća balada, a totalnu zbunjenost donosi "Blue" s Patti Smith. Osobno, to mi je jedini lošiji dio albuma.
A možda su ova tri prethodna pasusa bila dosadna. Možda je ipak bolje uključiti emocije.
"Collapse Into Now" je pokazatelj kako na svijetu ipak postoje stvari na koje se možeš osloniti. Zvuči pomalo nevjerojatno da netko tri desetljeća i 15 albuma od početka svoje karijere i dalje zvuči jebeno zanimljivo, ali to je tako. Ne bih se uopće začudio ako "Collapse Into Now" na kraju ove godine bude pri vrhu godišnjih top lista. Znam da će se na mojoj naći prilično visoko.
Jer, svima nam je drago da uvijek postoji netko tko je uvijek tu za nas, koji će nas saslušati i kada nitko drugi neće. R.E.M. je upravo to. Stari prijatelj koji uvijek ima nešto za reći i čije su riječi uvijek zanimljive.
I još nešto.
Koliko je R.E.M. velik i koliko pot lista voli i poštuje ovaj bend pokazuje R.E.M. Madness. U njemu nema pjesama s ovog albuma, ali bi ih se dovoljan broj bez problema mogao tamo naći.