Tek smo par dana u prosincu, a već su počela odbrojavanja lista najboljih albuma godine. Oko redoslijeda tuđih i potlistaških godišnjih lista već se neko vrijeme ne nerviram (nema tog idealnog poretka pa čak ni kada ga sami danima promišljate), ali me s druge strane svake godine te liste podsjećaju koliko toga nisam uspio preslušati, što zbog nedostatka vremena ili zbog predrasuda. Pored toga, možda me najviše sekira činjenica da nakon nove godine više neću imati vremena i volje vraćati se da bi ponešto napisao o onim albumima koji su me osvajali polako, iz zasjede.

"Coexist" je iz više razloga čudan odabir za posljednje ispucavanje važnih i zanimljivih preskočenih ostataka ako računamo da za koji tjedan i mi krećemo s odbrojavanjem naše zajedničke liste zbog koje ćemo na neko vrijeme pauzirati s recenzijama (yeah!). Ima toliko drugih manje razvikanih i odličnih izdanja da je zakašnjelo plasiranje ovog albuma u najmanju ruku nemaštovito. O njemu već skoro svi sve znaju – fanovi, odbjegli fanovi i oni koji im na kraju krajeva, uz svu silu hejtanja, nisu dali ni priliku. Malo koji kužer će vam reći da album nije dosadan, a velika većina gostiju s drugog Terranea će opravdano tvrditi da The xx nikako nisu smjeli biti hedlajneri festivala. No, s tim mišljenjima se ne morate uvijek slagati. Koliko god ona odgovarala istini.

Na Terraneu nisam bio, ali mi nije teško vjerovati komentaru prike Pavlova od kojega možda niste mogli očekivati da će za The xx napisati sljedeće: „…ne znam je li riječ o gluhoći spomenutih dušobrižnika ili kvantnom skoku bendove koncertne vještine, ali The xx su u Šibeniku bili apsolutno sjajni, pokazavši kako se i od nezahvalnije materije sporih i tužnih pjesama može iskovati ugodno zajedničko iskustvo.“ Teško je odoljeti magiji zvuka kojeg je bend praktički patentirao, jer kako je već karikirao Pavlov s kojime u ovom slučaju u potpunosti mogu suosjećati: „Da sam nesretno zaljubljeni dvadesetogodišnjak bacio bih se bendu pod noge plačućih očiju i zarezanih vena, a ovako sam samo uživao u romantičnom nizanju pjesama koje me još uvijek iznutra diraju kao kada sam ih čuo…“

Došaptavanje između Romy i Olivera zvuči kao gorko mirenje nakon svađe u backstageu kluba iz kojeg dopire prigušena verzija plesne glazbe, odnosno taj The xx škrti nusproizvod kojega uglavnom definiraju tišina i odricanje. Zato "Coexist", čak i više nego prvijenac, nije samo soundtrack, nego možda i prirodan zvuk emocionalnog dvoumljenja, nježnosti nakon potiskivanja i tupila nakon strastvenog vrhunca. Dosadnjikav onima koji trenutno nisu nesigurni u ljubavi, a opsesija za one koji stalno izmiču idealnoj vezi i one koji su mirni samo u kratkim trenucima nalaženja s onima koje prečesto i nespretno doživljavaju kao srodne duše. "Coexist" potanko objašnjava nepodudarnosti, posljednje pokušaje adolescentskog izmicanja vječnoj ljubavi, ali i istovremeno prepuštanje najintenzivnijim osjećajima koja ona nalaže.

Čini mi se da je nakon nastupa u Šibeniku i nakon izdavanja neočekivano tihog i još intimnijeg albuma euforija pomalo popustila, odnosno s jedne su strane ostali fanovi koji su postali još veći fanovi, a s druge imamo ekipu koja je samo tražila razlog da ovom bendu ne pridaje onoliko pažnje koliko je od njih to tražio popratni hype nakon prvog albuma. I to je OK. Nismo svi za sve. No, teško mogu zamisliti da će bend kroz koju godinu zbog publike, ali prvenstveno i zbog sebe, moći i smjeti isporučiti još jedan ovakav album. Promjena je neizbježna.

thexx.info