Coeur De Pirate Coeur De Pirate Grosse Boite Recordings, 2009.
Anglo-američka dominacija popularnom glazbom traje već 50 godina, tako da bi je mogli komotno zvati i okupacijom. Isporučila nam je jedan cijeli svijet divnih i manje divnih pjesama kao i vrijednosti s kojima smo odrasli, živjeli i s kojima ćemo umrijeti. I niz se nastavlja generacijama. U toj poplavi "ing" i "the" lako se zaboravi da neki drugi jezik automatski nudi i nešto novo, ne samo u jezičnom smislu nego i duhu i osjećaju koje nosi sa sobom. Francuski je, recimo, jezik romanse i lirike, uzvišenih emocija i stila naroda koji gušta u dobrom siru i vinu, a ta boemština se osjeti i u glazbi. Da je više francuskih pjesama oko nas svijet bi garant bio ako ništa opuštenije mjesto. Anglo-amerikanizam nama donosi samo više shopping centara i više radnih sati, a svi mi čak nismo ni protestanti. Možda bi trebali postati protesteri.
Couer De Pirate (u prijevodu Piratsko srce) lijepo ispunjava ulogu soundtracka za sve koji slobodne dane najradije provode okruženi dragim ljudima i još dražom hranom. Tek europski punoljetna Beatrice Martin u pola sata svog prvijenca nudi jedan topao, melankoličan i nostalgičan svijet. Kao i Lays čips, Coeur de pirate ima samo tri sastojka, Beatricein ljupki glas, piano i malo akustične gitare. Autoričim godinama možemo pripisati i raspon emocija na albumu koji se kreće od skoro dječijih trenutaka pa do ozbiljnog kopanja po arhivi francuske šansone. Piratsko srce se cijelo vrijeme sastoji od dva jednako naglašena dijela, onoga koji naginje staroj školi šansone, i drugog koji više voli pop sa manje godova.
Dok na dječjoj brojalici "Ensemble Beatrice" zvuči poput nevine djevojčice na "Corbeau" i "Berceuse" daje naznake da se iz djevojčice pretvara u ženu, tako da je igra tih transforam-cija zabavna i daje cijeloj ploči nužnu ranzovrsnost obzirom na ograničen instrumentarij.
Kao ponajbolji trenutak se odmah nameće "Comme des enfants", ali to je samo prva postaja vrijedna zaustavljanja. Berceuse je pjesma u kojoj se na albumu najjače osjeća utjecaj stare francuske šansone, čim je pustite, ma gdje bili u tom trenutku, ona vas odmah prebacuje u caffe u Latinskoj četvrti u Parizu, sjedite, pijuckate, listate novine i povremeno gledate studentice (ili studente ovisno o preferenciji).
I kakav bi to bio album na francuskom, a da se ne spomene rijec romantique. I da, ona se nalazi na kraju kako bi zattvorila cijeli krug, od djetinjstva do konačnog odrastanja. Strast bi bila najbolja rijec kojom bi opisali završnu skladbu "C’etait salement romatique", a melodijski da je nastala prije, komotno je moga završiti i u soundtracku Tim Rothovog Pijanista. Ovako ona završava jedno ugodno pop dijelce i naznačava početak jedne zanimljive karijere na razmeđi nove i stare pop glazbe.
Ovo nije album koji je bolji od svog anglo-američkog kolege jer je na drugom jeziku, pa se time automatski ističe, nego je prije svega osvježenje kakvo je potrebno u svakoj iole većoj glazbenoj kolekciji i podsjetnik da dobra pop-glazba može nastati bilo gdje i pod bilo kakvim utjecajem.
Da smo upola europski grad kakvim se dičimo, imali bismo o-la-la francuski restoran u kojem bi se vrtila Coeur de pirate.