Koliko se god trudio ne spominjati Pitchfork u ovoj priči, činjenica je da Cloud Nothings ne bih poslušao da nije te, nekada toliko obožavane stranice. U stvari, priča oko trećeg albuma benda iz grada u kojem je najbolji košarkaš trenutno zabavni čupavi Brazilac, a ne prepotentni domaći dečko, na neki je način i priča oko mene i Pitchforka. Ljubav prema toj stranici nekada se nije mogla ni mjeriti - Pitchfork je bio i doručak i ručak i večera, a i poneki međuobrok, pogotovo onaj slatki zbog kojih i imam 'poneki' kilogram viška. Nije bilo potrebe za 'otkrivanjem' nove muzike jer je to ekipa s Pitchforka radila za mene, a kada su nespretni čitatelji pot liste našu stranicu nazivali 'hrvatskim Pitchforkom' moram priznati da me to veselilo bez obzira što sam se pitao jesu li ti čitatelji slijepi ili nam se jednostavno iz tko zna koje pobude žele ulizati.

Kako je Pitchfork u mojim očima izgubio svoj mojo ne znam, ali činjenica je da posljednjih godina na tu stranicu više idem iz nostalgije nego iz potrebe za lektirom. Ne mogu točni definirati je li stvar u njima ili u meni, ali sam gotovo sam sebe iznenadio kada sam u potragu za nekim novim albumom kojeg bih slušao neko vrijeme i o kojem bih napisao paragraf-dva uključio i Pitchfork. Doduše, a to dodatno govori o našem aktualnom odnosu, njihova sekcija 'best new music' je bila predmet moje pretrage tek nakon što mi par omiljenih blogova nije ponudilo ništa te kada sam odlučio da nema previše smisla i ovaj tjedan prekapati po prošlogodišnjoj world music ostavštini.

"Attack On Memory" je album s kojim je Pitchfork otvorio ovogodišnju 'best new music' kategoriju. Kako i priliči ekipi u ranim, jako ranim dvadesetim godinama, cijeli materijal pršti ogromnom količinom energije. Jašući na indie-lo fi-noise-emo-punk valu koji je u Americi poprilično popularan posljednjih godina, Cloud Nothings (što je svojevremeno bio pojam za Dylana Baldija koji je potpisivao cjelokupni materijal dok je ovaj album ipak snimljen bendovski) su svojih pola sata odsvirali onako kako se to očekuje od žanrovski određenog mladenačkog benda - razigrano, nabrijano, veselo, bijesno, energično. Njihovih par akorda do sada je odsvirano nebrojeno puta, a mnogi bendovi stvaraju buku puno dojmljivije od njih, ali "Attack On Memory" svejedno nude dovoljnu količinu svježine da se bez problema nekoliko puta mogu odvrtiti na vašim playlistama.

Nakon ne baš sjajnog uvoda sa singleom "No Future No Past" te pomalo pretenciozne, ali svejedno zanimljive devetominutne "Wasted Days", Cluod Nothings do kraja albuma ne dopuštaju nikakvo skretanje pažnje. Nekoliko je tu hitića koji bi se mogli izdvojiti i u kojima Cloud Nothings vrludaju po svim onim pravcima gore spomenutim, ali mene su se nekako najviše dojmile pomalo lijena "Our Plans" i "Stay Useless" koja bi se bez problema mogla uklopiti u neku emo-punk playlistu. OK, emo-pop-punk playlistu.

Cloud Nothings su bend koji svojim postojanjem dokazuju kako mladi glazbenici ne žele samo biti dio pretenciozne indie hipsterske 'klike'. Nisu zabavni kao Mixtapes niti su zakon kao Yuck, ali su dovoljno dobri da, slušajući ih, zaboravite na svu ovu hladnoću koja je ovih dana glavna tema svih priča.

www.cloudnothings.tumblr.com