Australija je zaslužna za neka od najpoznatijih glazbenih imena kao što su INXS ili AC/DC, uglavnom se zna da su curke Kyle Minogue i Natalie Imbriglia od tamo, i recimo da smo znali za The Avalanches i Architecture in Helsinki. Kad Men at Work pjevaju da su iz land down under, svima je jasno na što misle, i ne, nije baš sve ni u Nicku Caveu. Oz krije i mnoga druga glazbena imena čija muzika skoro nikad ne dopre do nas, kad smo kod toga, često ne dopre niti do ostatka svijeta jer, kad si tu, Australija ti je daleko, ali kad si tamo, sve ti je daleko (osim ako se ti glazbenici ne odluče na potez preseljenja u New York ili London nakon čega često dožive pravi boom). To su oni za koje vam ipak mora prišapnuti neki lokalac, a dobar izvor informacija je i australska (ima i na internetu) radio stanica triple j i njihov program Unearthed u kojem predstavljaju domaće skrivene talente. Tako su svojedobno otkrili i Silverchair.

U zadnjih nekoliko godina pojavilo se od tamo dosta zanimljivih synth pop i elektroničkih imena (kao što su Van She ili Grafton Primary) i indie kantautora (tipa Angus & Julia Stone i Josh Pyke), a ovog ljeta su mi za uho zapeli Cloud Control, prvenstveno zbog interesantnog naziva svog novog albuma "Bliss Release". To im je prvi album nakon nekoliko EP izdanja i odmah je u startu postao mega popularan, doduše uglavnom down under i možda na BBC-u. Porijeklom su iz Blue Mountainsa u okolici Sydneya, a priča o njihovom nastanku podsjeća na onu reklamu za Snickers u kojoj je jedan odmalena vikao čokolada, drugi karamela,… i odvojeno su bili četvero neprilagođenih klinaca u lokalnoj kazališnoj predstavi, a kad su se upoznali nastao je Cloud Control.

Navodno su u deset dana napravili svojih prvih deset pjesama, a s lakoćom se sluša i deset pjesama na ovom albumu koje su vrlo raznolike i istražuju različite žanrove. No, to ne zvuči kao da se traže, jer (skoro) niti jedna nije promašaj. "Meditation Song #2" počinje kao napjev uz logorsku vatru u dvoglasu, nakon čega Alister Wright mantrično ponavlja why oh why oh why… ali onda se uključuju električne gitare, pljeskanje i def, a nakon crescenda koji donosi razrješenje ljubavnih jada s peer into the center of my soul/ find all the parts i need to make me whole, i psihodeličnog umetka na gitarama, vraća se nježnom napjevu Heidi Lenffer. Slijedi jedan od hitova "There's Nothing in the Water We Can't Fight" koju je Wright napisao putujući Indijom i zapravo govori o svetoj rijeci utjelovljenoj u božici Gangi, a zatim "Ghost Story", vrlo funky, ali kao i njen naslov pomalo jeziva, naročito kad Wright zakmeči I felt the hair on the back of my neck stand up, pa imate osjećaj da će se svaki čas pojaviti veliki dlakavi pauci ili duhovi. "Gold Canary" počinje egzotičnim otočkim napjevom na na ueeoo, ali tu je i neobičan solo na synthu u sredini nakon čega slijedi refren izrazito australskog prizvuka, a sigurna sam da tako nešto već postoji.

Nakon nekoliko manje upečatljivih pjesama u drugoj polovici koje bi zasebno ipak bile dosta dobre, dolazi divna folk balada "Hollow Drums" u kojoj samo uz pratnju akustične gitare naročito do izražaja dolazi duet vokala Wrighta i Lenffer dok melankolično pjevaju memory persist/ it's alright/ curious friendships/ it's okay/ hit like hollow drums. Gitare u veseloj "My Fears #2" me apsolutno neodoljivo podsjećaju na "Near Wild Heaven" od REM-a, uz dodatak iznenadnog uleta fuzzy gitara u sredini. Za kraj ostaje predivna "Beast of Love" u kojoj uz pratnju prigušenog tutnjanja bubnjeva i akustične gitare Heidin glas na najbolji mogući način podsjeća na Beach House pa album završava potpunim prepuštanjem i blissom.

U svakom slučaju, "Bliss Release" možda nije najbolje što je u zadnje vrijeme došlo iz Oza, ali svakako je vrlo zanimljiv album i pokazatelj da treba malo pažljivije obratiti pažnju na muziku koja se tamo skriva.

www.myspace.com/cloudcontrol

www.cloudcontrolband.com