Why does my mind blow to bits every time they play that song? It's just the way that he sings, not the words that he says, or the band. Im in love with this soul, it's a meaning that I understand.

"The Way That He Sings" At Dawn (2001.)

Ono kada nakon par slušanja još uvijek nemate pojma o čemu se radi, ali vam žmarci ugode poručuju da ćete uskoro kroz život kročiti s novim najdražim bendom. Znam, zvuči djetinjasto, ali i ta 2003. kada su se My Morning Jacket prvi puta zavrtjeli u mojim slušalicama više ne zvuči tako blizu. Njihov drugi album "At Dawn" je tada za mene bio prava bomba, a treći "It Still Moves" me iste godine natjerao da se nakon srednje škole ponovo ponašam kao zatucani die hard fan. Danas sam malo oprezniji, ali pretpostavljam da usprkos gomili dobre glazbe koja nam je svakodnevno na raspolaganju većina nas zna kako to funkcionira - svako novo izdanje najdražeg benda na svijetu prati se i u dobru i u zlu.

No, ne brinite, iako ste možda u krivim subjektivnim rukama, šesti album za Jima Jamesa i ekipu je daleko od dugometražne zbrke zamiješane na prethodnom "Evil Urges". Još ako uzmemo u obzir da se većina obožavatelja osjećala sigurnije nakon najava da će se bend vratiti starijim soničnim formulama, onda je novi "Circuital" totalno iznenađenje. Uostalom, što točno znači stari zvuk? Lo-fi stoner country i reverbom produhovljen šlampavi dream pop s "The Tennessee Fire" i "At Dawn"; maratonsko južnjačko jammanje i headbanganje s "It Still Moves" na kojem se prepliću The Grateful Dead, Eaglesi, Beach Boysi, Black Sabbath i Neil Young s Crazy Horse; neočekivani sintesajzeri, R&B i reggae & dub hitovi sa "Z"; ili čuspajz s "Evil Urges" na kojem istovremeno prolaze Prince, prog i Americana?

Bez obzira što "Evil Urges" okuplja nekoliko odličnih pjesama i što će pojedini obožavatelji radije prešutjeti činjenicu da im se taj album nalazi na dnu liste, tragovi Jimovog kajanja zbog loših kritika prethodnog albuma mogu se prepoznati već na samom početku novog albuma. Zato nije čudno što se bend za potrebe snimanja novog materijala ponovo vratio u rodni grad u kojem su hi-tech studio odlučili zamijeniti sa sportskom dvoranom lokalne crkve. Posložili su se u krug, snimali su skoro sve uživo i bilježili sve na analognu traku.

Zato na novom albumu nisu u cijelosti reciklirali neki već proslavljeni zvuk iz eklektične diskografije, već su, uz par iznimka, na jedinstven i kompaktan način zaokružili sve što su radili do sada. "Circuital" predstavlja uspješan rezime koji je podrazumijevao da svi u krugu budu na istoj valnoj duljini. Uostalom, ono što na coveru novog albuma izgleda kao neki retro futuristički kompas je u biti "magično" zeleno oko koje daje znak da ste pronašli željenu stanicu na starim Slivertone radio prijemnicima.

Na novo otkrivenu intimnost članova benda zasigurno je utjecao i prošlogodišnji live projekt 5 Nights – 5 Albums – Terminal 5 kada su u New Yorku svaku večer svirali po jedan album iz diskografije. Mora se uzeti u obzir da je od samog početka benda uz Jima Jamesa ostao samo basista Tom Blankensip te da su Patrick Hallahan, Bo Koster i Carl Broemel po prvi put dobili priliku da u izvornom formatu detaljno prođu kroz rana izdanja. Možda je to bila svojevrsna zakašnjela kolektivna inicijacija benda.

"Circuital" traje 45 minuta i nakon prvog slušanja ne donosi ništa slično rasturačinama kao što su "One Big Holiday", "Anytime" ili "Remnants". Nema niti maratonskog jahanja i rasviravanja poznatog iz stvari kao što su "Run Thru", "Lay Low" ili "Dancefloors". No, iako kroz album konstantno odzvanjaju poznati trikovi, skoro cijeli materijal istječe u nekom s noge na nogu kulesrskom i zavodljivom ugođaju.

Sjećate se kako nas je Jim uronio u drugi album s istoimenom pjesmom "At Dawn": All your life is obscene! / Forget the papers, forget your musical dreams! / But that's when my knife rises / Their life ends and my life starts again!!! Znao je što ima rukama i My Morning Jacket priča se ubrzo nakon tog albuma napokon zakotrljala. Uvodna "Victory Dance" s novog albuma je svojevrsni nastavak njegove drevne borbe s tuđim očekivanjima i osobnim glazbenim demonima. Ali ovoga puta nije očajan. Štoviše, ovoga puta puno prije kraja pjesme pokazuje vlastitu snagu, slavi vlastite "greške" i poziva nas sve zajedno na slavljenički ples pobjede. Odmah iza prvotnog zvuka gonga Jim glasom oponaša zvuk fanfara (!?!?) koje nas polagano uvode u pjesmu koja će nakon nekoliko slušanja postati najmoćnija na albumu. No, slavljenički ples tek počinje s "Circuital" koja izranja iz mračnog zvuka prijašnje pjesme prenoseći ispovijed benda koji je ponovo stao na loptu, ali i koji se nikada neće odreći svega što je do sada postigao. Well anyway you cut it / We're just spinning around / Out on the circuits / Over the hollow grounds / Heading right back in the same place / That we started out… Upravo nakon ovih stihova kreće prekrasan gitaristički solo ala Neil Young i njegovi Crazy Horse.

Refren sljedeće "The Day Is Coming" ubrzo postaje opsesija. Zamislite da MMJ obrađuju zaraznu "Two Weeks" od Grizzly Bear ili još bolje, napravite sljedeće - posložite u play listu redom: "Off the Record", "The Day Is Coming" i za kraj legendarnu "Phone Went West". Mini dub reggae MMJ mix!

"Wonderful (The Way I Feel)" je nešto starijeg datuma i tipičan je primjer klasične My Morning Jacket formule s početka karijere – Jim James i akustična gitara (u pozadini je i Ben Sollee sa svojim violončelom). Jedino što je ova zvukom i tematikom bliža novijih stvarima kao što su "Knot Comes Loose" i "Librarian". Jimova utopistička maštarija je dakako daleko od mračnih spoznaja i dirljivih ispovjedi s neponovljivih "Death Is The Easy Way" i "I Needed It Most". Sljedeća "Outta My System" zvuči kao zafrkancija ala "Into the Woods" s albuma "Z" i s njom još uvijek ostajemo u kulerskoj s noge na nogu atmosferi.

Oh-whoa-whoa-whoa-whoa-whoa-whoa-whoa-whoa -yeah-yeah-yeah-yay-ohhhhh… Dječji zbor nas vodi kroz najneobičniju pjesmu s albuma - "Holdin' On To Black Metal". Praktički otpjevana preko glazbe pjesme "E-Saew Tam Punha Huajai" koja se nalazi na kompilaciji Siamese Soul: Thai Pop Spectacular 1960s-80s, "Black Metal" ne bi trebala biti mamac za indie ekipu koja možda očekuje diverziju sličnu onoj koju je 2009. godine izveo Phil Elverum na albumu "Wind's Poem" svog projekta Mount Eerie. Ukratko, od metala ni traga, ali sve ostalo je čista zabava.

"First Light" zvuči kao nešto s čim bi Wayne Coyne, Michael Ivins i Steven Drozd ponovo stali na loptu nakon eksperimenta zvanog "Embryonic", a "You Wanna Freak Out" je najbolja moguća moderna posveta onome što su Lipsi radili na "Clouds Taste Metallic" davne 1995.

"Slow Slow Tune" je "Blue Moon" ala Jim James. Doomerski spora uspavanka koja kroz zajebantski prizvuk slavi blaženstvo. Posljednja "Movin Away" nije beskrajno tužna kao "Dondante" i "Strangulation" koje zatvaraju "Z" i "At Dawn", ali je jedna od najintimnijih koju je Jim James napisao do danas. Valcer koji nikako ne bi smjeli kombinirati s pjesmom kao što je "Good Woman" od Cat Power. Jedino ako vam stvarno ne treba raskid veze.

Bez obzira na poneke neočekivane poteze, "Circuital" je najkompaktniji materijal kojeg su My Morning Jacket izdali u svojoj karijeri, kružnica koja se savršeno zatvara i koja vas opetovano tjera na isti put. Bez preskakanja i varanja. Sve je na svom mjestu. Svima nam je jasno da su mogli potegnuti malo više, ali očito su i oni svjesni da bi tako narušili ravnotežu zaraze koja se prenosi polagano s noge na nogu.

Osim toga, album slavi još jedno održavanje ravnoteže - The luster of youth versus married security kako pjeva Jim u "Outta My System". Čini se da je spreman za sve, ali nam konstantno poručuje da je dijete u njemu najvažnija karika.

…I am older, day by day / Still going back to my childhood way…

…I will never grow older /At least not in my mind...

…Still holdin' on to Black Metal...

Let's rock!

www.mymorningjacket.com

www.myspace.com/mymorningjacket