U današnje vrijeme povećanog poremećaja pozornosti (što je samo još jedno opravdanje za potpuni poremećaj vrijednosti) novi album Chucka Ragana na prvi pogled ne čini se ničim posebnim. Danas je normalno da svaki bivši panks uzme akustaru u ruke i krene Dylanovim stazama, za što je dobrim dijelom zaslužan upravo i Ragan koji je svojim Revival Tour projektom postao svojevrsni simbol ove transformacije.

Kada je objavio svoj prvi album, sjajni "Feast Or Famine", Chuck je još bio svjež na sceni, što je samo pojačalo izuzetno pozitivne dojmove. Drugi album, sjajni "Gold Country" nije napravio grešku tipičnu za druge pokušaje, a to je da se mijenja uspješna formula, već je ponudio potpuno istu ploču, samo mrvicu dosljedniju i usmjereniju ka zanatskom dijelu izvedbe. Međutim, zvuk je ostao isti i, što je najvažnije, kvaliteta pjesama bila je na razini.

Sad, dok je poželjno da drugi album ne bude korak nazad, već je dovoljno da ostane na mjestu, treći je taj koji bi morao malo pomaknuti stvari naprijed. Tu dolazimo do glavnog razloga zašto Ragan danas ne može biti ništa više od kultnog singer/songwritera iako je realno na vrhuncu kreativnosti. "Covering Ground" opet ne donosi ništa novoga u zvučnu sliku - osim minimalnih pomaka u tretiranju instrumenata (od gole pratnje s početka danas već imaju aktivniju ulogu u aranžmanima), ista je to Raganovska formula koja bi već bila pomalo dosadna da nije novih deset savršenih pjesama.

Autorska kvaliteta ovog materijala je jednostavno očaravajuča. Od hrapavog glasa istesanog kroz urlanje u Hot Water Music, preko lakoće kojom Chuck (čovjeka zovem imenom kao da sam Blažičko tijekom prijenosa Formule 1) pronalazi idealne melodije na akustari, do same izvedbe koja je uvijek prepuna emocija i potpunog davanja, ovo je materijal bez greške. Ok, za tvrditi tako nešto možda morate prije svega biti fan, ali u svom ograničenom pogledu na svemir i njegove zakone, usprkos svijesti o neizbježnosti kaosa i entropije u svakom trenutku, jednostavno ne mogu pojmiti da bi ikome tko iskreno sluša rock glazbu ova ploča mogla biti loša. Solidna? Ok. Loša? Nikako.

Ovo što je Ragan napravio u ovih 6 godina s ova tri albuma danas je stvarno rijetkost, praktički možete slušati sva tri u komadu i ne primjetiti razliku. Kao da su nastali u istom trenutku. Naravno, ne govorim o sličnosti zvuka, taj vanjski dio je lako održavati istim, već o kvaliteti koja nema odstupanja i koju možete osjetiti samo upotrebom ušiju, srca i mozga. Eto, sad kad smo konstatirali da je super što je Ragan snimio još jedan odličan album koji je identičan prethodnima, možemo se posvetiti detaljima.

Samopouzdani stav i vjera u ono što radi dio su njegove umjetnosti, samo dok je na prvom albumu to često bilo naglašeno (ipak nije lako samo tako skočiti iz jednog žanra i iz sigurnosti benda u vode u kojima si praktički sam u svakom trenutku - tko zna, možda je baš zbog potrebe za tom svojevrsnom komunom tipičnom za punk, Ragan odlučio okupiti društvo i svirati u ovim Revival Tour kombinacijama), odnosno dok je na drugom albumu ponosno širio vijest da je ovladao trubadurskim pozivom, na novom čovjek jednostavno - uživa. Chuck je danas toliko dobar u ovoj ulozi da ona prestaje biti uloga, ona preuzima identitet i mislim da već nakon tri ovakve ploče možemo slobodno reći kako je Ragan danas bolji kao trubadur nego što je bio kao punks s Hot Water Music. A obzirom da su HWM jedan od najboljih i najutjecajnijih bendova punk-rocka zadnjih 20 godina, to nikako nije mala stvar za pomisliti, kamoli ustvrditi.

Album otvara "Nothing Left To Prove" koja zvuči kao Springsteen iz najbolje faze s kraja '70-ih, križan s neizbježnim hrapavim vokalom koji puca na referenu i s dodatkom prekrasne violine Jona Gaunta. Ta violina je jedan od junaka ploče, jer njena uloga danas više nije prvenstveno u pojačavanju ritma i davanju country štiha, već gotovo da je u službi orkestracija. Punk, folk i kičenost, sve u jednome. I sve funkcionira, čega su sjajan primjer sljedeće dvije pjesme. "Nomad By Fate" tako je svojevrsni singl i zaštitni znak Revival Toura, brza i pamtljiva, a "You Get What You Give" još jedna Raganovska lekcija o bitnome u životu.

Naravno da je album krcat gostima, tu su negdje u pozadini prijatelji Frank Turner i Brian Fallon, a u pjesmi "Wish On The Moon", koja simpatično posuđuje dio teksta iz Elvisove "Can't Help Falling In Love", čuje se i vokal Audre Mae, djevojke koja svojim slatkim glasom na refrenima pokušava omekšati Raganovo režanje i čija uloga u ovoj središnjici albuma biva ključnom, posebice u dodatnom davanju country arome pjesmama poput "Valentine" i "Come Around".

Na "Right A Rain" Chuck malo odstupa od Springsteenovih akorda i izvedbe, skreće u folk vode Billya Bragga, ali ni ovaj trenutak folk stoika, ma kako dobro izveden bio, ne može promijeniti činjenicu da je ovaj čovjek prvenstveno country odmetnik. Najbolji trenutak albuma, ako uopće možemo izdvojiti jedan u ovakvoj gomili bisera, možda je "Meet You In The Middle". Ako je "California Burritos" s prvog albuma bila svojevrsna himna životne filozofije i Raganov zaštitni znak, a ujedno i nenadmašan hit, ova stvar uz to što je jednako energična i tečna, himna je partnerske ljubavi i novi Raganov trademark kojeg sam već danas spreman staviti odmah uz Neilovu "I Believe In You".

Ragan se nikada nije sramio nositi emocije na rukavu, ali upravo ova nešto direktnija završnica pokazuje da ljubav ima sve veću ulogu u njegovom autorskom radu. Album zatvara lijepa i lagana "Lost And Found" koja ocrtava manje-više temu cijele ploče - život na cesti i povratak doma. Sad, nije da su turneje same po sebi takva drama da im treba dizati ovakav spomenik, ali, ako su poslužile kao inspiracija za ovakav materijal, što se tu ima prigovoriti.

Ragan je očito zadržao tu mladenačku energiju i zna je itekako usmjeriti. Pjevao o ljubavi, cesti, mitovima ili zenu, čovjek je uvijek u stanju ponuditi vam svoj maksimum. I to doslovno, jer ovakva izvedba koja ne popušta ni trenutka stvarno se ne pronalazi često. U biti, kada dodaš tu pouzdanost kojom isporučuje vrhunske pjesme i kvalitetu rada, Ragana možeš usporediti samo s Golfom. Izvana nije blještav, nitko se neće okrenuti za tobom u njemu, ali znaš da ćeš za minimum uloženog dobiti 400 000 kilometara pošteno odrađenog posla. Što sve skupa vodi zaključku da Ragan nije samo najbolji od ex-punks trubadura, Ragan je danas najbolji folk trubadur uopće. Obzirom da su koncerti po Njemačkoj rasprodani, a da je za ovaj u Beču ostalo još nešto sitno karata, preporuka vam je da se požurite kupiti jednu i uvjerite se u to uživo.

chuckragan.com