Odmah ću na početku reći da Chief Keefa smatram najrevolucionarnijim i najvažnijim novim glasom hip-hopa u posljednjih pet godina. Svaka čast Kendricku, Drakeu ili Dannyju Brownu, ali oni su samo nadogradnja na prijašnje forme. Chief Keefu, međutim, nema presedana.

Kod Kendricka, Nasa i Rakima, recimo, osjeti se da ne pripadaju ulici. Njihov vokabular je previše biran, njihove su rime kirurški precizne, odnosno, osjeti se da postoji odvojenost njihove prosvijećene osobe od ništavila ulice, koju gledaju sa strane i prenose na papir. Ali kod Keefa je stvar da on personificira ulicu, njegove su rime često besmislene, vokabular ograničen, ali njegova glazba, glas i flow, sve luči bespoštedan nihilizam, banalnost života njega samog i njegovog ganga. Koliko bi ga god bilo lagano otpisati kao još jednog glupog gangstera koji pjeva o glupim stvarima i truje glazbu, Keef je bezobrazno progresivan, konstantno traži novi zvuk i vrti eksperimente, od leanom načetog pjevanja obloženog autotuneom do vlastitih neponovljivih i samo njemu prikladnih produkcija na ovom albumu. U tome leži njegova privlačnost – nitko, pa vjerojatno ni Keef sam, ne zna kako će zvučati sutra ili preksutra. Jedina stvar koju uvažava je njegov vlastiti glazbeni instinkt. To zna rezultirati govnima, ali onda mu se potrefi ovakav projekt i shvatim da je Keef u potpuno drugoj galaksiji što se tiče shvaćanja žanra i onoga što on predstavlja.

Gdje uopće početi? Stihovi su potpuno besmisleni, vjerojatno struja svijesti, snimljena jer mu se sviđalo kako taj poredak riječi zvuči na određenom beatu. Keefovo repanje dekonstruira umjetnost repanja na osnove osnova i uništava te osnove. Hoćete li to shvatiti kao konačnu propast žanra ili kao dadaistički vrisak, kao potpuno odbacivanje svega što hip-hop predstavlja, to je na vama. I u tome je "Back From The Dead 2"  najglasniji i najjasniji produkt. Stihovi su otišli još dalje u opskurnost, nema ni blizu neke strukture. Iako nikad nije mazio formu refren/kitica, uvijek je imao primjese iste, ali ovdje usred pjesama potpuno promijeni ton, promijeni tematiku, ubaci autotune, promijeni tempo, te na kraju promijeni i pjesmu. Tu esencijalnu ulogu igraju i beatovi. Od 20 (!!!) pjesama, 16 je producirao on sam. I naravno, beatovi su mu, kao i repanje, jedinstveni. Opet, naziru se primjese cloud rapa, nazire se trap, nazire se i IDM, ali Keef u svojoj maniri sve te stilove umulja i prilagodi sebi i samo sebi. Sumnjam da bi s ovim beatovima itko osim Keefa mogao napraviti išta, 808ice pucaju na sve strane, bas je uništen, pa onda stavi i gregorijanske korale i synthove. Kao da to nije dovoljno, u svojim su mu temeljima beatovi duboko ambijentalni, gotovo droneanje bez smjera, početka i kraja. Mastering je katastrofalan, ali opet, da je bolje producirano, izgubilo bi lo-fi estetiku koja daje toliko mnogo njegovoj cijeloj personi i načinu razmišljanja, a i zvuči savršeno uz ove beatove, dodatno razmuljano, dodatno opskurno i dodatno neuhvatljivo za opisati. Dva beata je uradio Young Chop; čovjek koji ga je proslavio i ovdje je obavio sjajan posao, prilagođavajući se estetici na koju je Keef ciljao, ali opet, to je možda malo i preočekivano od njega, pogotovo nakon šokantnih Keefovih beatova.

Dvadeset pjesama jest puno, previše za preslušati odjednom, jer pjesme nisu zarazne, beatovi nisu za rokanje u klubu/autu, njegovo repanje može proizvesti iritacije i nema ni primjese hit pjesme, ali opet se ne mogu oteti dojmu užitka i ne mogu ih prestati slušati. Čak i ako obožavate prvi "BFTD", ovo će biti teško preslušavanje ako ste navikli na starog Keefa. Nije mu ovo najbolji projekt, ali dodatno potvrđuje da je Keef potpuna enigma i istinska avangarda u današnjem hip-hopu. Da budem potpuno jasan, ovaj album ne bih preporučio nikome, ne znam mogu li uopće reći da je dobar, ali znam da postoji neka perverzna želja da ga slušam, kao što je postojala i kad sam prvi put čuo Keefa i potpuno izgubio um. Nemam pojma što je sljedeće za Keefa, ali sumnjam da i on to zna. Situacija u kojoj se našao, bez ikakvog hajpa i korporativnog labela da ga koči, Keefa stavlja u zonu koja mu najviše odgovara, gdje može stvarati što god želi bez ikakvih pretenzija na uspjeh. Bit će uspjeha, bit će i promašaja, ali svaki put ću biti bezobrazno uzbuđen kad izbaci novi projekt, što je valjda najveći kompliment koji mu mogu dati.

HVALA VEGA