4AD, Anticon, Atlantic, Drag City, Elektra, Epitaph, Impulse!, Matador, Merge, Motown, Stax, Sub Pop, SST, Tuff Gong, Yep Roc. Čovjek se naježi kada pročita ovaj niz. Sad, meni ovom prilikom nije namjera isticati neke izdavačke kuće kao favorite, niti pak zanemariti one kojih se trenutno ne mogu sjetiti. Namjera mi je tek stvoriti atmosferu punu respekta kako bi što ozbiljnije shvatili sljedeću tvrdnju - danas postoji label koji se niti nakon deset godina rada može s pravom svrstati uz gore spomenuta imena.

Daptone Records.

Nakon 30-ak izdanja (od čega je trećina, između kojih i album o kojem danas pričamo, objavljena na pod-etiketama), ova kuća specijalizirana za funk i soul glazbu već je ušla u legendu. Konkretno, danas već u povijesnim okvirima možemo govoriti o Daptone kao legitimnom nasljedniku Motowna, Staxa i Atlantica. Da mi je netko rekao kako prva velika etiketa u novom mileniju koja će se upisati među legende neće biti nekakva indie kuća nego opskurni retro izdavač, rekao bih mu da se probudi iz filmolikog sna u kojem živi. Soul, funk i gospel toliko su vezani uz vrijeme nastanka da ih je danas praktički nemoguće izvoditi na kvalitetan način, a kamoli snimati nešto novo. I naravno da bih se prevario.

Jer veličina Daptone izdanja je upravo u tome što njihove ploče zvuče kao da Otis Redding, Wilson Pickett, Aretha Franklin i Marvin Gaye nikada nisu prestali biti aktualni. Kada sam prvi put čuo jedno njihovo izdanje pomislio sam da se radi o izdavaču specijaliziranom za iskapanje zaboravljenih asova, a ne normalnom labelu koji u svom studiju uredno štanca remek-djela koja zvuče kao nešto što danas smatramo klasikom. I tako je samo u zadnjih nekoliko godina Daptone izbacio nekoliko albuma koji mogu stati uz bok svemu što su ikada snimili Al Green, Isaac Hayes ili Stevie Wonder. (Nije na odmet spomenuti da je upravo u njihovom studiju uz pomoć njihovih studijskih glazbenika Amy Winehouse uspjela postići onaj bezvremenski zvuk na "Back To Black".)

Naomi Shelton & The Gospel Queens, Sharon Jones & The Dap Kings, Menahan Street Band i Budos Band, neka su od imena zaslužna za ovaj fantastični soul revival koji se događa zadnjih godina. Zahvaljujući njima, vrata su se otvorila i stvarnim zaboravljenim asovima (Daptone ih npr. objavljuje na sub-labelu Ever-Soul), ali i još opskurnijim izdavačima, a to sve skupa znači da uz sva ova imena moje playliste zatrpavaju i razno-razni Lee Fieldsi i Tyrone Ashleyi s etikete Truth & Soul.

Da se razumijemo, ne žalim se. Lud sam za svakim oblikom funka i soula, a Emirem mi je s ovim svojim Afrikancima otvorio još jednu prekrasnu stranicu glazbe od koje sam očekivao da hrani tu moju ludost godinama (afro-funk bejbe!). Ono, za vrijeme potrage za afro-funk klasicima, soul bi bio pozadina i ugodno društvo, nešto što imam u malom prstu. Sam Cooke, Solomon Burke, Sam & Dave (i da, imam namjeru u ovom tekstu ispisati sva imena soul legendi koje obožavam). I onda se pojavi ovaj Daptone i odjednom soul od jednog ispisanog poglavlja postane aktualni esej koji se tek piše. (Da ne govorim o sve zastupljenijem Muscle Shouls Soundu, country-soulu kojega na novim albumima prakticiraju Truckersi i Jason Isbell. Soul je svuda. Soul je nova americana.)

Ukratko, ovaj revival pokret je na vrhuncu, a simbol tog vrhunca je najsvježije Daptone izdanje, prije nekoliko tjedana objavljeno na pod-etiketi Dunham (koja u biti označava sve albume koje producira Thomas Brenneck, čovjek koji je okupio Menahan Street Band i koji retro zvuku prilazi na nešto produciraniji način, bliži Motown i philly soul izvorima nego Stax i Atlantic sirovoj energiji kakve preferira ostatak Daptone ergele). Riječ je o prvom albumu veterana Charlesa Bradleya, instant klasiku koji nije samo jedan od kandidata za album godine, već ga se slobodno može staviti rame uz rame s najznačajnijim izdanjima svih vremena u žanru.

Bradley je rođen davne '48. i kao mladić gledao je uživo Jamesa Browna 1962. tijekom njegovih legendarnih nastupa u Apollu u Harlemu, nastupa koji su kasnije postali jedan od najboljih soul albuma svih vremena - "Live At The Apollo". Brown je, nekoliko godina prije nego što je postao Otac i Majka funka, bio Kum soula te je očito ostavio ogroman utjecaj na Bradleya, koji nakon toga ne samo što provodi život pokušavajući zvučati kao The Godfather Of Soul, već i ličiti što više na njega.

Samo, umjesto u smjeru umjetnosti, ulica je Bradleyu namijenila nešto drugačiji put. Čovjek je proveo idućih 40 godina u kuhinji, seleći se uzduž i poprijeko po Americi. I dok je od pomoćnog kuhara gurao do glavnoga, cijelo vrijeme i bez obzira na adresu nalazio je vremena za svirati po lokalnim barovima. Ostalo je, što se kaže, legenda.

Kada je nakon Aljaske i Kalifornije završio nazad u New Yorku, jednog dana tijekom nastupa u birtiji otkrio ga je vlasnik Daptonea i ponudio mu ugovor. Njegov glas i pjesme posebno su oduševile spomenutog Brennecka koji je u idućih par godina s Bradleyem radio na ovom albumu. Jednom od najboljih soul albuma svih vremena, da napomenem to još jednom.

Od uvodnog hit singl "The World (Is Going Up In Flames)" koji od prve sekunde rastura gitarskim lickom, laserski preciznom ritam sekcijom i soulom koji curi sa svih strana, od Bradleyeva glasa, preko klavirske dionice, do uleta puhača i pratećih vokala. Međutim, ono što je čak i vrednije od ove savršene zvučne slike je Bradleyev tekst koji uz osnovni žanrovski motiv ljubavi i mnogobrojne «baby» uzvike donosi i rasni osvrt na društvo i život uopće.

Ne govorim o nekakvom ultimativnom akademskom izričaju koji je uspio sublimirati smisao života, već o tome kako u pravoj izvedbi i naizgled jednostavne riječi mogu zvučati moćno. A sve vezano uz Bradleya zvuči moćno upravo zato što se u njegovoj izvedbi osjete strast i iskrenost, dva možda i ključna motiva u stvaranju kvalitetnog odnosa, kako u stvarnom životu, tako i u glazbi.

"The Telephone Song" je stvarčina kakve se ne bi posramio ni Marvin u kasnijoj, smooth fazi, odsvirana do savršenstva, s tim da Bradleyev Brownovski urlik daje dozu Staxsovksih kapljica znoja po baršunastoj pozadini. «Golden Rule», još je jedan klasik u maniri ranog Browna, s funk ritmom, uzvicima i geto stavom. "I Believe In Your Love" i "Lovin' You Baby" su prekrasne Reddingovske laganice, stvari tijekom kojih mi oči zasuze jer sam se već odavno pomirio s tim da smrću Otisa više nitko neće moći napisati nešto slično. A sada se tu našao nekakav stari kuhar koji to sipa iz rukava. Jebeno.

Mislim, ima li smisla da do kraja samo ovako nabrajam stvari? Naravno da ima. "No Time For Dreaming" još jedan je savršeni Brownovski trenutak u All Greenovskom aranžmanu, "How Long" miks Browna, Picketta i Muscle Shouls pratnje, "In You (I Found A Love)" Marvin u Motown fazi, a "Why Is It So Hard" Marvin u "What's Going On" fazi, uz izvedbu koja graniči s najvećim dramskim dosezima Cooka i Browna.

"Since Our Last Goodbye" je instrumental koji još jednom naglašava koliko je besprijekorno odsviran ovaj album, začinjen slatkastom produkcijom kasnog Motowna, na koju savršeno sijeda završnica s još jednim Reddingovski odrađenim momentom "Heartaches And Pain", sirovim puhačima i prekrasnom ritam sekcijom.

Mislim, glazba je bez premca najveći začin života. S tim se možemo složiti. Ali, ponekad je nekako uzimamo zdravo za gotovo, kao nešto što nam služi za ugodno popunjavanje pozadine. Ili tek kao nekakvo sredstvo za popravljanje raspoloženja. A onda se od nekuda pojavi nešto ovako živo i moćno, u isto vrijeme poznato i savršeno novo, što vas baci na koljena i potpuno rasturi.

Podsjeti vas da je ona ipak najvažnija, a da ste vi tek jedan mali, nebitni svjedok njene ljepote. Kao soul sestra sestri kažem vam - ne propustite začiniti život zvukovima ovog remek-djela ljudskog iskustva, majstorskog zanatstva i božanske ljubavi, savršenog u svakoj sekundi trajanja.

Dakle, kad bolje razmisliš, ovaj album je baš kao i život. Hvala Charlesu, caru, što me na to podsjetio u ovu tmurnu Hrvatsku zimu.

ww.thecharlesbradley.com
www.daptonerecords.com
www.dunhamrecords.com