Za buraze Champion saznao sam, kao i većina svijeta, prošle godine kada su objavili divan album "Down Like Gold" (na mojoj osobnoj listi najboljih albuma 2014. zauzeo je bezobrazno visoko četvrto mjesto), a niti punu godinu kasnije dočekali smo i nasljednika, jednako eteričnu iako nešto prpošniju "Vamalu".

Momci su ovim potezom pokazali da ne mare previše za pravila glazbene industrije jer tko je normalan vidio izdavati albume na traci, plasirati novi dok se stari još nije ni ohladio, a već otprije smo znali da im marketinška promišljanja baš i nisu jača strana jer kako inače objasniti da su za bend odabrali ime koje jest fora, pogotovo uzmemo li u obzir njihovo prezime, ali je na ljestvici gugljivosti sramotno nisko, negdje skupa s The Bats, Girls i Tennis. I, ne, dodati „band“ iza imena benda ne pomaže previše.

Unatoč tome što su marketinški tutleki i nevježe po pitanjima industrije, bracani Champion i dalje znaju napraviti odličnu pjesmu i složiti sjajan album, a to je meni daleko važnije. Bojim se da ostatku svijeta neće biti, no to je neka druga tema.

Okej, shvatili ste, njih su dvojica. I braća su. Glasovi im se lijepo nadopunjavaju. Kada bih njihovu glazbu morao opisati u jednoj rečenici rekao bih da zvuče kao da ispjevavaju vokalne harmonije Fleet Foxes na glazbu Bee Geesa i bilo bi u toj rečenici dosta pretjerivanja i zrnce preseravanja, ali ne bi bila sasvim neistinita. To se s punom odgovornošću i rukom na Bibliji može reći za najmanje jednu pjesmu na ovom albumu. U nekim drugima zvuče kao da su Paul i Art (stvarno ćete pitati koji Paul i koji Art?) opet mladi i poletni i da među njima nikad nije bilo ni zrnca nesuglasice, a pogotovo u očaravajućoj "Roll Me Out". U naslovnoj pjesmi, recimo, zvuče kao da su pomiješali šaku Hot Chip elektroničkih smicalica i nekom ih magijom učinili toplijima pa to spojili s besprijekornom himničnošću i tekstom koji je malo duhovit i žovijalan, a onda, naoko ozbiljno i bez namjere da se vrati, skrene u vode čiste melankolije i kao rezultat, umjesto bućkuriša koji bi se očekivao kada se gledaju sastojci, dobili divnu pjesmu blagog zimskog ugođaja, jednu od onih koji se u uho uvlače bez po muke, a iz njega ne izlaze nikad pa ni onda.

I inače je ovo pretežito zimska ploča iako je objavljena krajem veljače, kada su magle i snjegovi na zalasku, ali meni odgovara i u ovo ćudljivo proljeće, daje mu neku dozu blage mističnosti, prigušuje sunčevo svjetlo onako kako to čine i sunčane naočale, tjera da zelenilo stabala promatram drugim očima, da ga ne uzimam zdravo za gotovo, da sam u svakom trenutku svjestan da je to lišće samo od jedne sezone i da će otpasti dok si rekao Vamala. Nema u tom podsjetniku na prolaznost niti natruha depresije, to je zapravo slavljenje života drugim sredstvima, traženje ljepote i ondje gdje ograničeni duh nikada ne bi pomislio da je može zateći.

Većina pjesama zvuči plesno, kada ih slušate i poslije si ih neizostavno pjevušite imate dojam da su kao stvorene da se u nekom zamračenom i lijepo zadimljenom klubu na njih malo razgibaju ruke, noge i kukovi, ali kada pustite ovaj album drugima onda shvatite da je to samo krinka i da je u najboljem slučaju moguće lupkati nogicom u ritmu, a rukama se praviti da svirate zračnu klavijaturu. Ta neka, pazite sad, unutarnja plesnost, meni se čini kao ultimativni dokaz kvalitete, takvo vješto poigravanje sa slušateljem i iskakanje iz kvalifikacija, takva umješnost da se promijeni koža, a da to nije licemjerje, već dokaz mašte, kreativnosti i raznolikosti.

Vamala je naziv koji lokalni ribari s engleskog otoka Isle of Wight (s kojeg, nije teško pogoditi, dolaze i braća Champion) koriste za određeni tip opasne i žestoke oluje koja dolazi s mora i pojavljuje se nenadano, ni iz čega. Ove pjesme nemaju s takvom prirodnom pojavom previše dodirnih točaka, one više zvuče kao ugodan i miran zimski dan, onaj kada je atmosfera čista i fino se diše, onaj kada vam nije previše hladno i kaput vam baš nekako posebno dobro stoji. Možda su album nazvali po oluji jer se nadaju da će tako izgledati njihov proboj na glazbenu scenu. U takav razvoj situacije iskreno sumnjam, ali im u tom pothvatu želim svu sreću iako neću biti nešto previše razočaran ako im širi uspjeh izostane. Čarolija braće Champion srećom ne ovisi o tome koliko publike imaju, već, čini mi se, o tome kakvo je vrijeme. Na Isle of Wight navodno vjetar puše često i jako. To bi mogle biti dobre vijesti.