Trešnje ove sezone nisu podbacile, štoviše. Dugo nisam jeo bolje od ovih koje se ovih dana mogu naći na svakom ćošku. Doduše, nisu baš jeftine. I Svjetsko je dobro, a prvi krug mi je uvijek najdraži jer imam osjećaj da je još toliko toga preda mnom pa se ne žderem pretjerano ako zbog kakve glupe aktivnosti propustim neku utakmicu koju bih inače obavezno gledao. Godišnji ove godine nije godišnji, ali hajde, nemam se na što previše žaliti. Nemam normalan posao pa ne mogu imati niti normalan godišnji. Intenzitet posla se smanjio, nije ni to loše, nekada je i malo dovoljno.

I, naravno, muzika. I, naravno, još sto stvari, ali ovo bi trebala biti glazbena recenzija, a ne uvid u široku paletu mojih jednostavnih zadovoljstava. Ova s početka su tu samo zato da lakše zaokružim poantu. Jednom kada do poante dođem.

Eto, u tom prilično svijetlom trenutku u vremenu, u trenutku u kojem se mogu bez grižnje savjesti (što je važno!) i bez prevelikih ograničenja (što je još važnije!) prepuštati užicima koji mi inače zbog objektivnih okolnosti nisu dostupni osjećam se kao da mi je potreban uteg koji će me uglaviti u stvarnost, sidro koje mi neće dopustiti da otplutam prema uspavanim vodama benignog zadovoljstva i kratkotrajne ispunjenosti i koje će me podsjetiti da u pravom životu baš i ne cvjetaju uvijek trešnje.

Album "Down Like Gold" koji su napravila dva brata, britanci Michael i David Champion i objavili ga pod ingenioznim imenom Champs u ovim mi danima ispunjava tu ulogu, unosi nešto tamnijih tonova u moju svakodnevicu, ali to čini obazrivo i lepršavo, ne dopuštajući da crnilo zavlada, samo dajući do znanja da je ono uvijek tu; ne nabija mi ga šakom u nos, šapne mi ga u uho prije nego što zaspim.

Kao i mnogi divni albumi i ovo je album o prekidu, a u svojih izvrsnih deset pjesama fino se igra s emocijama koje se neminovno probude u čovjeku kada završi vezu s drugim ljudskim bićem, ako već nije psihopat. Mnogi je kritičar okrstio ovaj album modernim folk popom pa iako strogo imenovanje žanrova i trpanje glazbe u ladice smatram nepotrebnim, vjerujem da bi ta kovanica mogla kojeg potencijalnog slušatelja navesti na krivi trag, posebno onog koji zazire od osjećajnih momaka s bradama što odjeveni u djedovu kariranu košulju cijepaju drva i suze liju za svojom prvom pravom ljubavlju koju je rastrgao grizli.

Iako na momente zaista zvuči kao da nije mogao biti snimljen u gradu, već u nekoj pastoralnoj idili za kakvu nisam siguran ni postoji li više u ovo naše vrijeme aerodroma, nuklearne energije i klimatskih promjena, ovaj album jednako koliko i njegov, uvjetno rečeno, folk senzibilitet određuje i njegova besprijekorna modernost. Da, ponekad će zazvučati kao Fleet Foxes, uglavnom zbog savršenih vokalnih harmonija, ali mene poneki uspjeli elektronički trik uglavnom vješto skriven u pozadinu ponekad podsjeti i na Alt-J, The XX ili čak na Becka. Negdje izdaleka ćete čuti i odjeke R.E.M.-a, a posebno u čudesnoj „8MM Desire“ koje neviđeno vuče na jako mi dragu"ÜBerlin" sa "Collapse Into Now".

Ne volim posebno isticati određene pjesme, pogotovo ne na albumu ovako ujednačene kvalitete kao što to "Down Like Gold" svakako jest, ali kada sam već počeo onda ću još reći da je "My Spirit is Broken" opasna popčuga, jedna od onih svevremenskih ljepotica koje bi se jednako svidjele vašem djedu i vašem unuku. Singl "Savannah" sa svojim odrješitim nabijanjem po klaviru jednako duguje Flaming Lipsima koliko i ranije spomenutim bendovima, "Pretty Much (Since Last November)" je gotovo gospel od kojeg ćete se neizbježno naježiti, a u "I C Sky" opet imamo klavir u naslovnoj ulozi, ali tu više nema plesa, samo ljepljiva melankolija, gusta, nepronična i oh tako jebeno zavodljiva.

Ovaj je album izvana nježan i gladak, ali čim malo zagrebete površinu otkrit ćete gorku hrapavost, bodlje i trnje. Budete li uporni, ispod toga će se ponovno pojaviti ugodni uglačani oblici. Kao bajadera, napravljen od nekoliko slojeva, svi jednako slatki, a svaki sa svojim posebnim raskošnim dijapazonom okusa.

Prije pravog početka ljeta dobro je imati ploču poput ove, ploču koja diskretno odiše zimom i koja trijezni od previše trešanja, nogometa i godišnjeg. Ploču u koju se toliko lako zaljubiti da postoji bojazan da će i ona postati još jedan od jednostavnih užitaka koji određuju i opijaju, ali to je već pitanje savjesti svakog pojedinca. Ja za sada još uvijek imam mjeru.