Mislio sam da se Katie Crutchfield odjednom pojavila niotkuda. Ono, jedan je dan s gitarom otišla u staru obiteljsku vikendicu uz jezero, tamo je pjevala razne varijacije na temu "I don't care if I'm too young to be unhappy" i sve to snimala na kazetofon kojeg su starci kupili osamdeset i neke. Nekim čudom jedna od tih krljavih lo-fi pjesama postala je hit na radiju i njezin se prvi album "American Weekend" našao na nekoliko godišnjih lista. Ubrzo je snimila drugi album i odjednom ju svi redom hvale. Uglavnom, zamišljamo sam ju kao usamljenu djevojku s gitarom koja nije baš sigurna da li želi izaći iz svoje sobe i osvojiti svijet. Pa čak niti s tim turbo hvaljenim novim albumom "Cerulean Salt" na kojemu je ponovo okupila pjesme koje bi najbolje zvučale u skromnom lo-fi pakiranju, ali su ipak prošle kroz produkcijski i bendovski tretman zbog kojeg su simpatični Moldy Peaches momenti odjednom transformirani u dramatičniji izričaj rane Cat Power koju prati bend koji nikako ne želi svirati tužne melodije.

Ostao sam malo zatečen kada sam shvatio da je njezin solo projekt Waxahatchee vrlo vjerojatno samo jedna od prolaznih stanica u karijeri koju je sa svojom sestrom blizankom Allison započela s 15 godina u srednjoškolskom bendu The Ackleys. Nakon toga su zajedno svirale u pop-punk bendu P.S. Eliot i vrlo vjerojatno u još gomilu sličnih, a Katie je pod imenom King Everything simultano stizala štancati tonu solo pjesmuljka. Uz sve to, prije koji dan sam naletio na informaciju da je trenutno aktivna i u bendu Great Thunder.

Katie za sebe kaže: I don’t identify as a punk, I just think I’ve grown up on punk. Tako s jedne strane imamo djevojku koja živi kao angažirana DIY pankerica s lokalne scene, a s druge imamo osjećajnu kantautoricu koja je s 13 godina kupila "The Execution of All Things" od Rilo Kiley (čak ima i tetovažu naslovnice albuma) i koja priznaje da neizmjerno voli Chan Marshall. S jedne strane imam bend koji naginje prema alternativnom i indie rocku devedesetih (pjesme "Waiting", "Peace and Quiet", "Misery Over Dispute" i zarazna "Coast to Coast" koja zvuči kao da Superchunk obrađuju "Cannonball" od Breedersa), a s druge imamo nekoliko ogoljenih akustičnih numera ("Blue Pt. II", "Tangled Envisioning", "You're Damaged") i nekoliko onih u kojima bend igra tek sporednu ulogu ("Lips and Limbs", "Swan Dive"). I sve funkcionira savršeno! Sve samo u 30 minuta nakon kojih ćete se još gomilu puta vraćati po sreću s "Coast to Coast" i po mudrost s "Swan Dive".

Uglavnom, projekt Waxahatchee uz sve navedeno izgleda i zvuči samo kao trenutna kontemplacija o neuspjelim vezama i gorkastom rastanku s adolescencijom. Što svakako i je, ali je s novim "Cerulean Salt" ipak dobio priliku koju bi malo tko propustio. Rekao bih da je s ova dva albuma Katie nakratko raskrstila s lo-fi ispovijestima pa se nadam da će Waxahatchee  ipak zaživjeti kao punokrvni bend. 

facebook.com/waxahatchee