S prijateljima je drugačije. Tu se može donekle primijeniti s kim si, takav si, jer si ih, peščumater, sam ili sama birao/la. U slučaju izbora prijatelja možete primijeniti tzv. ekstremne predrasude i sakupiti plejadu likova na kojima će vam zavidjeti svaki eklektični „Pogle moje dizajnerske Startasice!“ fashionista.

Ali možda je ipak najveći pothvat kada dragi prijatelji izaberu vas.

Moja priča je ipak malo manje sjajnija utoliko što Josip Sladić nije imao izbora kada me je uposlio kao tehničara na svojoj emisiji. Bivši tehničar je nestao iz meni sada već zaboravljenih razloga, a sve što mu je nudilo je bio dugajlija u havajskoj košulji. Nimalo poželjan prizor, jer „Pogle moje dizajnerske Startasice!“ fashioniste još nisu znali značenje ironičnog trešinga i nisu ga učinili esencijom sarkastičnog kula.

Sladić mi je tad priznao da bi mu bilo draže da radi s nekim poznatim, s prijateljem, a ja nisam znao ništa; ni kako se on zove, ni kak se radi radio tehnika, ni što je to …And You Will Know Us By The Trail Of Dead. Volim živjet u uvjerenju da smo Josip i ja od tada prijatelji. Činjenično stanje je da nije bilo njega, „New Day Rising“-a i njegovog muzičkog deponija u Vrbanićevoj ulici ja bi sad bio poprilično glazbeno neprosvijećen. Neizmjerno hvala Josipu na tome što nije imao bolji izbor od dečka u podrapanim vansicama i havajskoj šulji koji na ironični kul gleda kao posljednje utočište lijenosti i najnekorektnijeg kulturnog strvinarenja.

Tokom godine i pol moga angažmana na Josipovoj emisiji naučih tonu toga, između ostalog tko su Seam, Rodan, Belle and Sebastian, Ladybug Transistor, The Get Up Kids, New Wet Kojak, Modest Mouse, At the Drive In (sve tople preporuke!) i ...And You Will Know Us By The Trail Of Dead (u daljenjem tekstu Trail of Dead jer mi se ne da stiskat shift 10 puta).

Tada su još bili u Madonna fazi... "Madonna" je album iz 1999. NISU hodali okolo sa crnim Isusom oko vrata i znali cijeli „Who's that girl?“ napamet! Nakon toga su uspijeli gotovo nemoguće. Friško potpisavši za Interscope 2002. s albumom „Source Tags And Codes“ dobijaju 10.0 na Pitchforku. Do sada je samo 11 albuma vidjelo deset pored svog imena. Ne da je bitno što Pitchfork misli (dapače, uglavnom je to tamo hrpa smeća i pretenciozne subjektivnosti... Pa niste valjda jedan/na od onih koji se povode i čitaju glazbene kritike i recenzije po netu!!!??) nego mi je samo bilo zanimljivo da jedan takav site do tolike mjere cijeni album od Trail of Dead. Zaboravite da sam uopće spomenuo Pitchfork.

Onda kreću problemi s izdavačem i odlazak Neil Buscha s pozicije basista, pa jedan odličan i jedan manje odličan album i eto nas na „Century Of Self“, ploče koja je izašla prije desetak dana.

Postava se s dodatnim bubnjarem i stalnim klavijaturistom proširila na šest članova, a od izvorne postave ostali su Kevin Allen i glavni dvojac Conrad Keely i Jason Reece. Što se zvuka tiče, nema dvojbe. Kad čuješ Trail of Dead znaš da je Trail of Dead. I dok bi u određenim slučajevima ovo bilo pogubno i išlo u prilog kreativnog ćorsokaka (ko kaže cul de sac, a pogotovo „kreativni cul de saca“ zaslužuje ptičju gripu), Trail of Dead su toliko komotni u svojoj niši da slušatelju niti u jednom trenutku nije na pameti preskakanje pjesama. Nešto slično kao Sonic Youth; uvijek isti, a uvijek različiti.

Album je prepun energije, soničnih eksplozija i dramatičnih dizalica čemu se može lako posvjedočiti od uvodne „Giants Causeway“, a pogotovo na „Isis Unveiled“, „Ascending“ i „Halcyon Days“. Poznati po svojim stani/kreni načinu sviranja od Trail Of Dead možete očekivati puno prevrata i promjena unutra gotovo svake pjesme. Laganiji repertoar čine „Bells Of Creation“ „Luna Park“ i „Pictures Of An Only Child“ s tim da posljednje dvije zvuče kao b strana nekog starog Smashing Pumpkins singla (ah nostalgijo, jebi se!). Jednako atipična kao „Worlds Apart“ s njihovog istoimenog albuma iz 2005. ovdje je „Fields Of Coal“ koja počinje kao da najavljuje propovijed Damira Šićka-Alića. Gotovo pop. Evanđelistički pop.

I to je jedan aspekt šarma koji ima ovaj bend. Osim što mu članovi izgledaju ko statisti iz David Lynch filmova (Jason je pljunuta simbioza Dodgera iz China Beach i Johna Travolte), usprkos zacrtanom zvukovlju nikad niste sigurni što će se dogoditi. Na primjer kada sam ja prvi put čuo ime ovog benda mislio sam „..ovo mora biti neko žešće crnilo... ono metal solaže i demoni i šminka...“, a kad ono punk, noise, pop i neoromantika. Čak i tu i tamo koji društveni komentar. Dosta ljudi krene od dobre premise i dođe do potpuno krivog zaključka (komunizam, hipi pokret, punk pokret, Michael Bay...). U slučaju ...And You Will Know Us By The Trail Of Dead krenuh od krive premise i dođoh do dobrog zaključka.

Ili barem zaključka da je ovaj bend dobar.

Čak odličan.

Ako već ne Pitchfork odličan.

http://www.trailofdead.com