Prije nekih petnaest godina NBA momčad Dallas Mavericksa je imala perspektivnu jezgru koja je između ostalih uključivala i dva mlada talenta, Jasona Kidda i Jim Jacksona. Nakon što su se obojica navodno posvađala oko pjevačice Toni Braxton, nova okosnica momčadi se raspala i protagonisti su svaki nastavili svojim putem.

Tyondai Braxton nije u rodu sa Toni, već je sin eksperimentalnog glazbenika Anthonyja Braxtona. Ipak, sa Toni osim prezimena, mladi Tyondai na "Central Marketu" dijeli još nešto, a nije ljubav prema sportašima. Naime, u svom najnovijem solo izletu Braxton Jr., kao i Toni, kao da se ne može odlučiti između dvije očite ljubavi/fascinacije. Jedna je vrlo prepoznatljivi zvuk Battlesa u čijem stvaranju i sam sudjeluje, a druga je ljubav prema klasičnoj glazbi. Mješavina elemenata obje ove forme se nazire u svakom trenutku ovog albuma što izrečeno ovako na ekranu možda zazvuči interesantno, ali u stvarnosti to nije ni izbliza upečatljivo. Zapravo, nakon nekog vremena postane zamorno i prelazi u nekakav napredni oblik pozadinske glazbe, što vjerovatno nije bio cilj eksperimentima sklonog Tyondaia. Čini se da je problem što su i zvuk Battlesa i klasična glazba koja naginje eksperimentu vrlo jake glazbene forme koje ne trpe jedna drugu ili bar ne u omjerima u kojima se nalaze na ovom konkretnom albumu te u toj koliziji i nastane jedno ovakvo rastrgano djelo, koje nije niti jedno niti drugo.

Ukoliko treba istaknuti neke momente koji mogu privuči pažnju pojedinih slušatelja, to je svakako zabavan početak "Platinium Rowsa" i pri završnici smještena "J.City" gdje se Braxton prvi put prima mikrofona te vokalom pomalo podsjeća na Perry Farrella. I to je sve. Ostatak albuma je prilično monotono i repetitivno djelo tako da ne preostaje ništa nego li zaključiti da je "Central Market" suvišno djelce glazbenika koji je kroz rad sa Battles pokazao da može biti daleko zanimljiviji.

http://www.myspace.com/tyondaibraxton