Kasnim više od nekoliko dana, sve mi se pomiješalo, ali posljednjih tjedana nisam prošao korak Zagreba, a da mi u ušima nije zujalo od „slavljeničkog rocka“ Japandroidsa. Sjedio sam na sastancima, zbrajao budžete, čitao književnoteorijske prepirke odavno mrtvih marksista i dalje je samo zujalo. Sve to me dovelo do toga da se uistinu ne sjećam kada sam zadnji puta bio toliko uplašen napisati bilo što o nekoj ploči kao sad. Kao da nikada nisam ni imao potrebu nešto iskreno reći o muzici.

Nisam uplašen zato što brinem da ću reći nešto krivo, nije me ni briga hoću li tekstom obuhvatiti neku retardiranu frazu poput „esencije albuma“, ne znam hoću li moći artikulirati sve o čemu sam razmišljao vozeći se biciklom uzdignutih ruku i urlajući „when the plunder of the poet, thunder of a punk’s guitar beat life to my body“, uplašen sam jer mi od ovih akorda krvare srce, koža, oči i uši i ničega me više nije strah.

Svakome tko je ikada – rame uz rame s potpunim neznancima, djevojkama, prijateljima, dečkima, poznanicima – osjetio melodije koje svojom iskrenošću i jednostavnošću razaraju sve ono zlo što samo blijedi i umire, potpuno je irelevantan iterativ o „veličini“ benda, broju članova, poziciji na godišnjoj listi nekog hipsterskog magazina kojeg svi mrze a svi čitaju, dolaze li sad ili kasne godinama. Ono što je moguće bitno jest da su ovo te pjesme, da su ovo ti ljudi, da nema ničega što bismo mogli reći ili učiniti što bi to promijenilo mogućnost da dva momka ili dvije djevojke lome kosti i gaze pred sobom nekom nezapisivom formulom, nečime što se nitko nikada ne bi mogao staviti na komad papira i racionalno objasniti nekim dosadnim teoremom.

Zapravo, ono što želim reći jest: ne želim biti dio niti jedne generacije, pripadati niti jednoj sceni, sve što mi je važno je ovo između nas, sva ova lica i neprekidna jebena grmljavina distorziranih harmonija, bubnjeva i unisonog krvarenja glasnica. Umjetnost je sranje, vrijeme je da plešemo kao što nikada nismo plesali.

japandroids.com