Luca, Massimo i Jacopo – trio koji pomoću bariton saksofona, basa i bubnjeva iscjeđuje potisnuto, usitnjava sve ustajalo i šporko, gnječi, prži i dinsta sve do isparavanja, do blaženstva. Zuism podrazumijeva punk etiku, metalnu muljavost i težinu, jazz improvizaciju, oslobađajuću buku, ali i matematičku razboritost. Njihova žilava energija razbistriti će vam um ukoliko vas prije toga doslovno ne usiše. A to ovisi o vama. Bez obaveza, ali stvarno ovisi o tome da li ste spremni partijanerski skakati i špicirati na nešto što se može raščlaniti na metal i noise. Možda ovisi i o tome da li se na njihovu dosjetku "Tom Araya is our Elvis" samo slatko i perfidno nasmijete ili zbunjeno sliježete ramenima. Ukoliko niste spremni na kompromise ovaj će troglavi mutant iz vas isisati svaki tračak dobre volje i šutnuti vas prema šanku. Ako u ekstremima ipak prepoznajete ritam, melodiju, talent i katarzu, onda će Zu biti vaš katalizator prema bržem nokautiranju neuroze. Nema tih čepića za uši, motornog ulja, tigrove masti, aspirina i multivitamina koji vas mogu izbaviti. Bježi ili gnječi zajedno s njima.

Nije teško sastaviti poduži popis zanimljivih i nezaboravnih zagrebačkih koncerata nakon desetogodišnjeg štreberskog vucaranja po Ksetu, Močvari, raznoraznim skvotovima, nasipima, ad hoc lokacijama i napokon prostorima Studenskog centra. Srce uvijek zaigra kada se na Last.fm-u iskopa neki meni omiljeni indie/americana event, ali kada bi me netko usred noći probudio s pitanjem - koji su ti zagrebački koncerti ostali u najboljem sjećanju - najvjerojatnije bi osobne metiljave heroje zamijenio sljedećim ekstremnim nizom: Lightning Bolt na završnici prošlogodišnjeg N.O. Jazz festivala, Acid Mothers Temple i Seven That Spells na Savkom nasipu negdje 2006. i naravno bilo koji Zu nastup. Ajde dobro, možda bi kasnije u polusnu buncao o M Wardu, Thermalsima, Explosions in the Sky, Do Make Say Think, Neni Belanu u Tvornici… khm… ali na prepad bi skoro uvijek krenuo ekstremnim nizom. Sunn O)))? Uh, svakako! Iako sam veći dio koncerta pratio s ulaza u dvoranu. Neke koncerte nemoguće je zaboraviti.

Nakon gomilu suradnji (Eugene Chadbourne, Dälek, The Ex, Ruins, NoMeansNo, Mats Gustafsson, Ken Vandermark…) i izdanja u deset godina postojanja, "Carboniferous" je prvo za Mike Pattonov Ipecac. Logičan nastavak suradnje nakon prošlogodišnje zajedničke turneje s Pattonom teleportirao ih je s recenzentskih margina do osmice na Pitchforku. No, osim naljepnice na kojoj se posebno ističu Patton i King Buzzo (Melvins), ovo je još jedan klasičan Zu album vrijedan pažnje. Bez drastičnih pomaka, s malo više sirove metalne mitologije.

"Ostia" je skoro pa plesni mutant primordijalnog prizvuka, "Chthonian" vam dođe kao neki prahistorijski tribal, a "Carbon" je kao pomahnitala sirena kamiona ubojice iz kultnog Spilbergovog "Dvoboja". "Obsidian" je postmetalska slagalica koja pri kraju čak podsjeća na švicarsku Shoru i bendove iz Neurot Rec. klana, dok "Orc" zatvara s mračnom dron mantrom. Sve između toga je standardno zuevski - intenzivno, žilavo, neurotično i magnetski naporno. Mora se spomenuti i "Soulympics" u kojoj se Mike Patton pojavljuje sa svojim prepoznatljivim dijaboličkim vokalnim intervencijama. Uvijek dobrodošao, ali istovremeno dosadan, slaže red standardnih fora koje pratimo od Faith No More/Mr. Bungle faze sve do Tomahawk/Fantômas albuma. Fanovima nikada dosta.

Počelo je '99. (vidi vidi!) i izgleda da će nastaviti s još većim intenzitetom u budućnosti. S obzirom na tretman koji su nam priuštili na zatvaranju ovogodišnjeg Žednog uha, mogu nam se slobodno vraćati svakih par mjeseci. Bravo dečki! Klanjam vam se znojavog čela i istegnutog vrata (OK, ovo zvuči perverzno :o).

http://www.myspace.com/zuband