Možda ste me i vi koji put čuli, jer često se to dogodi u društvu onemoćalih fanatika, kako strastveno nudim, čini se, jedino logično, prihvatljivo rješenje za problem sve teže i zamornije borbe s gomilom sveprisutne muzike na svijetu, usred i uslijed koje ne uspijevam posvećeno preslušati niti sve pjesme bendova koje doista volim, da ne spominjem one koji me samo zanimaju. Dajte, molim vas, vi na vrhu (čega? Pa, ne znam sad točno – svemirske federacije, Bijele kuće, grupe Bilderberg, HN(ogomet)S-a, Hollywooda – nemam pojma čija je jurisdikcija), ajde sredite da objavljivanje muzike stane na neke tri-četiri godine. Jel može? Da malo stignem nadoknaditi zaostatke te uživati u muzici koja ovih sezona sve brže stari i to bez pritiska moranja slušanja i ovih petnaestak albuma nabavljenih od početka tjedna. Šit, evo se upravo na hard spustio i šesnaesti! Kao da itko osim diskografa, a i to je prilično upitno, uopće više zarađuje od prodaje albuma; neka bendovi idu na turneje, prodaju majice, stare CD-ove i prava na ringtonove, šta će im falit? Samo da nema novih pjesama, jer i starih je trenutačno previše. Znam ja da su me godine stigle i da moram pošteno priznati prirodni gubitak tjelesne i mentalne kondicije nužne za sudjelovanje u ovoj napornoj igri, ali iskreno sumnjam kako je kvaka samo u tome. Vratimo kioske novinama, dite materi, vlast crvenima i vrijeme muzici!

Okej, nemam se zašto izvlačiti, ne poričem da jest paradoksalno kako je jedan od glavnih razloga koji leže iza moje pečatom i potpisom ovjerene molbe žudnja za dovoljnim količinama slobodnog vremena za opetovana preslušavanja i dodatna proučavanja radova baš jednog od onih autora koji je svojeručno odgovoran gotovo za, odoka, nekih 17.6 posto cijele frke, velikog meštra iz teksaškog Dentona, Willa Johnsona. Boga – jebiga, uvijek nakon što izgovorim njegovo ime osjećam instinktivnu potrebu dometnuti i ovu riječ, što ću u ostatku teksta ipak pokušati izbjeći. Štulić, Conor, Truckersi, Jigga, dida Neil, Lil Wayne – sve su to male bebe s ozbiljnim simptomima autorske blokade i čestog gubitka inspiracije u odnosu na čovjeka koji je, što predvodeći svoja dva benda Centro-matic (rokerskiji, ipak prvi među jednakima) i South San Gabriel (nešto mirnija, prigušenija americana), što snimajući pod svojim imenom, u malo više od petnaest godina bilježenja svojih pjesama na vrpce ili bajtove snimio čak šesnaest albuma, od kojih jedan dupli, čemu treba dodati i poplavu EP-jeva, singlova i sudjelovanja na različitim kompilacijskim izdanjima. Odnosno, tako kaže Wikipedia, iako mi nije jasno zašto mu ne broje barem još i "Non-Directional Jetpack Race", kazetu s kojom je karijera ove prekrasne tajne američke nezavisne muzike i krenula. Da bi svoj vrhunac doživjela ove godine, novom pločom Centro-matica, sjajnom "Candidate Waltz".

Naravno da je riječ o školskom primjeru dvostrukih standarda, ali i u tome novom kontekstu diskografskog policijskog sata pojedini bi autori dobili propusnice koje bi im zakonski omogućile nastavljanje bombardiranja svijeta svojim pjesmama. Will Magic Johnson ne bi niti trebao čekati u redu, poput nekih kolega, jer je nagrada njemu ujedno i nagrada nama – njemu naprosto treba stalno propustan kanal za otjecanje bujice divnih pjesama, meni fina pozicija u bazenu s druge strane. O tome se i radi; da gomila muzike koju opsesivno, hrčkoliko nakupljamo ne spada ponajprije u reciklažno dvorište, da je još koji njezin dio onoliko lijep i sladak koliko je onaj za koji odgovara Will, nikakve potrebe za pauzom za predah ne bi bilo. Sve bi se stiglo, na jedan ili drugi način. Prilično obuhvatan prečac za upoznavanje s golemim katalogom Centro-matica možete besplatno pronaći na bendovom sajtu, u 24-dijelnom i 24-karatnom sampleru , koji detaljno ocrtava oba bendova profila. Rokerska je to ekipa good ol' boysa koji piju raženi viski i prijateljima Slobberbone lakoćom skidaju krunu najboljega gradskog benda s glave, pa je jasno zašto su žestoki klinci Two Cow Garage veliki fanovi, ali koju glasom i gitarom predvodi skulirani indie frajer tolikog kredibiliteta da je upućen mu poziv na mjesto bubnjara Monsters Of Folk istodobno sasvim logičan i sasvim zbunjujući potez. Da, Will je jedan od rijetkih majstora sposobnih ukrotiti i usidriti ega glavne trojice (sori, Mike), ali malo je glupo postavu popuniti tipom koji je veća faca i od Matthewa, i od Yima (ili je i tu Jim?), i od, ipak, Conora. Mislim, kako odsvirati išta poslije Willove "Just To Know What You've Been Dreaming"?

"Candidate Waltz" je album na kojem Will, bubnjar Matt Pence, basist Mark Hedman i klavijaturist Scott Danbom ne pokazuju ni najmanje naznake prestanka crpljenja plodnog jezera u koji utiču obje riječne struje njihova zvuka, i ona koja pripada rocku i ona koja pripada indieju, ili bi možda točnije bilo razdvojiti ih na indie-rock i indie-pop, naravno, opaljene vrelim suncem američkog Jugozapada. Crpe ga nemilice već tko zna koju po redu godinu, ali to rade s mjerom i s brigom, ne pokušavajući pokrenut biznis unovčiti na brzinu. Dani albuma s po petnaest ili više pjesama (nudi se i jedan sa 23!) ostali su duboko u prošlosti, a primat je preuzelo koncizno sažimanje rifova, melodija i refrena, ovom zgodom u devet pjesama trajanja nešto malo više od pola sata. Što je super stvar ako je album super, jer imaš dovoljno vremena za zavrtjeti ga ponovno čim stigneš do kraja, a "Candidate Waltz" jest super. Dražen, recimo, kaže da mu zvuči kao album koji bi Wilco snimili između "Summerteeth" i "Yankee Hotel Foxtrot", čemu nemam što prigovoriti, iako bih možda ja osobno umjesto "Summerteeth" stavio "Being There", samo da u tom slučaju taj album između zapravo nije "Summerteeth". Da ne gnjevim mnogobrojne Tweedyjeve navijače, reći ću samo da je "Candidate Waltz" svakako bolji od onog od tih dvaju albuma koji nije vaš osobni favorit, a, realno, nije lošiji ni od onog koji jest. Od oba ima manje ne-baš-naj-genijalnih pjesama. Ovdje su sve odlične.

"Iso-Residue" zvuči kao da Spoon sviraju "Bad Moon Rising", ili kao stvar koju su QOTSA napisali pa odbili uvrstiti na "Songs For The Deaf", jer bi njezino utjelovljenje duha slavne kompilacije "Nuggets" u suprotnom morali izdvojiti kao prvi singl, a onda bi u svojim očima ispali ipak preveliki mekušci. Centro-matic nemaju takvih dilema, možda zato jer imaju bubnjara koji ipak ljepše ljulja od Davea Grohla, a ne udara niti mrvicu slabije. S tim da pjesma dodatne bodove osvaja spominjanjem još jednoga od mojih omiljelih toponima, Matamorosa. "Only In My Double Mind" u sebi doista sakuplja svu grandomaniju Coldplaya, ali ne ovoga šonjerskog, nego onoga koji je upravo krv u obraze povratio riješivši dva menija u McDonald'su i bez ustručavanja će se pridružiti Vedranu, Jukiću i meni u McPrideu, dok nas horde podivljalih antiglobalističkih vegetarijanaca gađaju balancanama i pomama. U Teksas su svratili i Coldplayevi avanturama skloniji sunarodnjaci iz grupe Blur, te poslije koncerta u Austinu u bakstageu nekako izgubili "Beetlebum". Jadna i ostavljena, ali ne i obeshrabrena, pjesma se počela povlačiti od saluna do saluna, nabavila kaubojski šešir i kariranu košulju i preobrazila se u "Solid States". Na Willove kantautorske lo-fi početke podsjeća "Shadow, Follow Me", ali izvedena bogatijim, dorađenijim aranžmanom u kojem je dovoljno samo pokušati zamisliti plač pedal steela da bi se još jednom zaključilo kako stilovi Centro-matica i South San Gabriela (a oba benda čine potpuno isti ljudi, uz nešto malo više gostiju kod drugog) uopće nisu konfliktni, nego potpuno kompatibilni, što mnogi komentatori često naglašavaju.

Međutim, izgleda da je to gomilanje različitih imena na omotima različitih ploča prvenstveno nužno samom Willu, radi lakšeg organiziranja rada svojih ionako nepresušivih muza. Solo radove koristi kako za krčkanje neprovjerenih ideja, tako i za izravna svjedočanstva svojih osjećaja. Nakon što čovjek srce ogoli najprekrasnijom pjesmom svih vremena, gore spominjanom "Just To Know What You've Been Dreaming", onda kasnije u pjesmama uopće ne mora biti jasan i lako razumljiv, može slobodno nastaviti pisati pomalo neprohodne, ali svakako efektno evocirajuće stihove kakav je, recimo, završetak sapuničaste balade "Estimate X 3" na najnovijem albumu: Gimme what you want but don't tell me. Možda se i nećemo složiti što točno stih govori, ali nema šanse da će mu itko, pogotovo kada ga Will otpjeva glasom koji ostavlja dojam da je pjevač glasnice dobrano izrezbario brojnim viskijima s ledom, ali pjeva upravo dok ih miluje medom, zanijekati toplinu izvedbe. South San Gabriel je manje bend, a više orkestar, skupina muzičara čiji je alt.country prvenstveno u funkciji gotovo filmskog ozvučenja različitih autorskih maštarija ili kreiranja zvučnih razglednica američke zvjezdane noći. Centro-matic je i ne samo u takvoj konstelaciji snaga pravi rasturački (!) bend, koji ipak prije rastura emocijama i strastima, a manje snagom i silom, iako se ni njih ne srami, kako pokazuje kraj možda i najbolje pjesme ploče, "Mercedes Blast", u kojem se sudaraju Crazy Horse, Mike Campbell i šećerna melodija.

Ne želeći ostati dužan prije svega sebi samom, svojim prijateljima iz benda i svojoj prošlosti, ali i nebrojenim malim bendovima koji se potucaju od nemila do nedraga, nadajući se da će baš u sljedećem klubu na mapi u koju je ucrtan plan dvomjesečne turneje doživjeti iskreno priznanje bilo koje vrste, Johnson je na ovaj album uvrstio možda i prvi storytelling cijele karijere, sačuvavši tu čast za jednu od najvažnijih tema modernog društva. Ne, nije riječ o propasti Lehman Brothersa, NBA lockoutu ili sve zajapurenijem valu evropske ksenofobije, a bogami ni o njegovu friškom očinstvu; radi se o rock'n'rollu i snazi njegova iznenađenja. Ravna pjesmi "Let There Be Rock" prijatelja mu Pattersona Hooda, ili bilo kojoj klupskoj divoti Craiga Finna, "All The Talkers" pripovijeda baš o nemoći svih nezainteresiranih govornika da nadglasaju i utihnu nepoznati bend koji na pozornici upravo doživljava i poklanja transcendentalno iskustvo. Rezervirani sumnjičavci i hipsteri u klikama nisu vjerovali ni ovaj put, but they played until we had been won. Until we had been won! And they never thought twice što Will pjeva nježno i suosjećajno, u klincima na stageu prepoznajući sebe otprije dvadesetak godina, uvjerljivo dovršavajući i započinjući vječne životne krugove, posebno neizbježne ovisnicima o zvuku električne gitare.

Fuzzirana je to indie-pop klackalica itekako svojstvena bendu, ali izgrađena prema nacrtima arhitekture klasičnog rocka i konstruirana kao petominutno sažimanje strukture cjelovečernjeg koncerta moćnog benda. Na samom početku svirka obiluje udarničkim, energičnim komadima, nakon čega slijedi baladno usporavanje da se malo dođe do daha. Druga polovica regularnog dijela koncerta rezervirana je za malo ćudljivije pjesme, da bi se na bisu opet zazivalo sudjelovanje publike. Krivulja je to koju "All The Talkers" prati bespogovorno, od drskog zavođenja uvodnih rifova, preko sjajnog detalja u vidu prijelaza na basu, singalong refrena i suzdržanog bridgea, do ponovnog usisavanja u gitarski kovitlac. Sad, ne mogu sa sigurnošću tvrditi, pa niti vjerodostojno pretpostavljati koliko je točno vremena junacima pjesme trebalo da osvoje Willa, ali mogu prilično točno izračunati koliko je Willu i jatacima trebalo da osvoje mene – pedesetak minuta albuma "Love You Just The Same", koji sam čuo prvi i odmah se zapalio, četiri i pol minute pjesme "Just To Know..." da skužim kako je Will Bog, i nešto više od 47 minuta dosad najbolje Centro-maticove ploče "Fort Recovery" da me zarobe do kraja. Stotinjak minuta, sve skupa. "Candidate Waltz" traje tri puta manje, a najmanje je tri puta ljepši čak i od svojih prethodnika. Dakle, album godine? A što drugo?

www.centro-matic.com

www.myspace.com/centromatic