Skupilo se do sada već prilično godina od kada sam se prvi put upoznao s likom i djelom Nedima Zlatara a.k.a. Basheskie. Ne znam jesam li "Lozu" prvo čuo na myspace-u ili je to bilo tijekom preslušavanja EP-a "Postcard From Sunny Neighbourhood", ali pjesma me na prvu oborila. Refren narodnog pripjeva 'hej mala, malena, srce si mi zavela' efektno upakiran u drum'n'bass podlogu naveo me da više pažnje posvetim liku i djelu Basheskie. Nedugo nakon toga Neda sam i upoznao, a nakon što upoznate takvog dragog lika onda vam je i njegov rad još bliži i draži.

Prvi Basheskijin album, nazvan "23-23", potpuno me iznenadio. Pobjegao je Nedo od drum'n'bassa, nije tu bilo nikakvih semplova tradicionalnih pjesama što bi možda netko i očekivao da će napraviti nakon uspjeha s "Lozom". "23-23" je vjerojatno jedan od najboljih (polu)plesnih albuma s ovih prostora, a "Blablabla Bla", "Alles Klar" pa i "Hopa (HV under W)" (za koju mi je tek ovih dana Brane rekao da se radi o igranju na frnja, odnosno klikera) su zaslužile da se vrte na svim plesnim podijima. "Blablabla Bla" je i ostvarila veliki uspjeh, vrtila se svuda, a možda je i njen uspjeh doveo do ideje da Basheskia snimi potpuno drukčiji album od predhodnika. Ta ideja mi s poprilično svidjela jer mi je, iako su nabrojene pjesme s "23-23" odlične, s tog albuma ipak najdraža "Edo On The Beach", potpuno intimna minijatura.

Već najavni single "A.I.M.", za koju je snimljen i odličan spot, navijestio je puno teže note na ovom albumu. Iako se možda nekima ne sviđa stalno prebiranje po ratnoj prošlosti, onaj tko rat nije doživio u Sarajevu ili nekim drugim bosanskim mjestima ne može razumjeti koliko je taj rat promjenio ljudske živote. Sama pjesma u sebi priziva i gotiku i post-rock i Laibach i mnogo različitih usporedbi, ali ono što je važnije je činjenica kako je ona pravo ogledalo onoga što nas očekuje na cijelom albumu "Can I Play With Your Memories?".

Ono što je jako važno kod ovog albuma, a što do sada nisam činjenica je kako ga ne potpisuje sam Basheskia već je zajedno s njime na njemu radio i Leo Šarić, umjetničkog imena Edward EQ. Sudeći po intervjuu kojeg sam ovih dana pročitao na nekom bosanskom portalu, taj zajednički rad je pomogao i jednom i drugom u usmjeravanju svojih umjetničkih pogleda. Kako je Nedim sjajan bubnjar (nezaboravan je koncert Vunenyh u Orlandu kada su uz Andrijana, Chaspu i drugog Nedima svirali Nedim Basheskia na bubnjevima i Marko iz Zostera na basu), tako je bubanj na ovom albumu snimljen uživo, ali i većina drugih instrumenata iako i samo Nedo i Leo kažu kako neke baš i nisu znali najbolje svirati. Leo je na albumu otpjevao većinu vokala, a njegov pomalo sjetan glas potpuno se uklapa u atmosferu albuma.

Uz neprikosnovenu "A.I.M." s albuma bih izdvojio još poneku pjesmu - "7 Days" je sjajna pomalo pa nabrajalica koja završava odličnim gotskim/opernim pjevanjem; "Quiet Boy" uvodna pomalo podsjeća na Underworld iz "Dubnobasswithmyheadman" faze što je po meni jako veliki kompliment; "Flyer" je predivna potpuno lagana pjesma s istaknutim vokalima dok je "TV" je odličan prikaz sadašnjeg društva s tekstom 'The will say the Truth; The Truth is sometimes; Like stores and supermarkets; Where you can buy everything you see; And it's so nice to be; There On TV'.

U stvari, možda je bolje daa istaknem jedinu pjesmu koja mi se baš i ne sviđa. Riječ je o "Together Online", najplesnijoj pjesmi s albuma napravljenoj u electro maniri. Kako je ostatak albuma potpuno smiren, praktično intiman, "Together Online" mi poprilično odskače.

Basheskia i Edward EQ snimili su odličan album koji će vjerojatno u cijeloj priči oko glazbe s ovih područja proći nezapaženo. Doduše, da nije bilo Dvadesetorice, album možda ne bi bio ni izdan jer je upravo ta grupa (zapravo boy bend s 20 članova koji se jako, jaaaako dobro zajebavaju) financirala objavljivanje ovog albuma. Tako je i stvoren Periskop, podlabel Gramofona, od kojega u budućnosti možemo očekivati još bisera BiH glazbene scene.

I da, da nije Gee odavno na ovim stranicama napisao pismo Didi, možda bi i ova recenzija bila napisana u sličnom obliku. A sve zato što sam na coveru albuma pročitao pismo Eda K. koji Basheskiji i Edwardu EQ govori kako mu je puno bolje na drugom svijetu jer je tamo neopterećen svim onim pizdarijama koje je čovječanstvo izmislilo da bi sami sebi pokvarili uživanje u životu. To pismo bi vjerojatno završilo rečenicom 'Znam ja, Nedo, da je Edo vjerojatno u pravu i da bi bilo lijepo ne peglati se sa svim stvarima s kojima se peglamo, ali dok ima ljudi popu tebe i Lea, koji su u stanju tako lijepo ostalima pružiti dio sebe, meni je i ovdje sasvim dobro.'

www.myspace.com/basheskia