Banksy i Burial su svaki svoje područje umjetničkog izraza odveli u ranije nepoznate teritorije, a istovremeno su činom vlastitog nepredstavljanja široj javnosti djelomično (ili potpuno) skrenuli pažnju sa svojih djela. Takvim pristupom medijskoj (ne)promociji, pored doze mistike, su stvorili i stanovitu količinu upitnika iznad glava dežurnih kritičara svega i svačega. Jel se to oni skrivaju jer se zbilja tako bolje osjećaju ili je to još jedan oblik samopromocije?

Burialovo potpuno i Banksyjevo djelomično razotkrivanje je stoga značilo preokret unutar kojega su ih i oni krajnji nevjernici, barem duboko u sebi, prihvatili kao nešto zbilja posebno, bez obzira na zamaskirane momente. Preporučljivo je pogledati Banksyjev "Exit Through The Giftshop" koji je istovremeno zabavno i pametno dokumentarističko djelo bez prevelikih umjetničkih pretenzija kakvih bi se možda dalo očekivati od lika iz sjene. Riječ je o dobroj i uvrnutoj priči. A šta radi Burial?

Nakon što je razorio s "Burial" i "Untrue", William Bevan se zadnje četiri godine nije pojavljivao s novim materijalom. Onda je u kratkom razmaku objavio dvije dobre kolaboracije s braćom po beatu, Thom Yorkeom i Four Tet te EP "Street Halo".

Pauza nije ostavila traga. Burial se nije bitnije promijenio te se i dalje služi istim analognim metodama koje izazivaju krajnju tjeskobu što je jasno onog trenutka kada karakteristični zvuk izlaska melodije iz dubokog bunara pokrene prvu stvar, "Street Halo". Hladnoća izražena mikrobitovima te ženski vokal izgubljen negdje duboko kao jedina naznaka ljudskosti u ovom podrumskom prostoru se postepeno uvlači pod kožu i izaziva jezu tako da je prijelaz na sljedeće dvije teme, "NYC" i "Stolen Dog" zapravo neprimjetan. Sve je lijepo usklađeno, sve je isto kao i prije, samo malo kraće.

Burial je ponovio ono što je učinio u oba prethodna izlaska u prizemlje. Proizveo je kontinuiranu tjeskobu istovremeno ju čineći podnošljivom. Čak i primamljivom. Neki će reći i plesnom. Barem djelomično.

www.myspace.com/burialuk