Trilogiju muzičko-sportskih paralelizama u kojima su se hvalospjevi najdražim košarkaškim playmakerima današnjice izmjenjivali s nekim od impresivnijih aktualnih albuma/singlova red je završiti s Rajonom Rondom, mladom i rijetko nasmiješenom zvijezdom Boston Celticsa te još manje nasmijanim novim izdanjem Buriala, i-pijem "Kindred".

Rondo je, kao i Burial, enigma. Trenuci u kojima briljira te vapi za repeatom repeata izmjenjuju se u nepravilnim intervalima s potpunom nemoći, indisponiranosti i osjećajem izolacije. Rondo svakim potezom baca gledatelja negdje daleko, uglavnom češće u ekstazu i rjeđe u provaliju, dok Burial i u svojim autističnim dijelovima ipak izaziva prijatnu, gotovo vanzemaljsku neugodu. Rondo je alien-mrgud, ne samo izgledom kao što se svjetski mrežni komjuniti trudi pokazati (izađite na zrak malo), već i igrom koja je kombinacija vanzemaljskih fizikalija u vidu raspona ruku, brzine, skočnosti te nevjerovatnog pregleda prostora kojim se kreće. Zahvaljujući svemu tome uspijeva usmjeriti igru na oba kraja terena svojoj momčadi u korist. Vanzemaljskoj tezi u prilog, čovjek?! može igrati i sa slomljenim laktom (dokazano ljetos): 'It just pop right back in ... it's still broken"'. Rondova igra je teško usporediva s bilo kime u povijesti košarke, a kisela faca i nepredvidivost idu u paketu.

"Kindred" EP u svojih pola sata donosi isto toliko dobre muzike koja baca slušatelja u nervnu provaliju iz koje se dotični nevoljko izvlači. Dio internet ripera je automatski spojio ovaj EP s prošlogodišnjim "Street Halo" kako bi sam rekreirao i šerao toliko željeni novi album Buriala i smjestio ga na hard u zajednički folder pored "Untrue" i "Burial".

"Kindred" to svakako zaslužuje, a ono što još više zaslužuje jest da ga se čestito posluša umjesto pukog parkiranja u garažu Western Digitala. Prije spomenuti pad u provaliju odgađa prva od tri teme, "Kindred", koja hipnotički raščlanjuje i ponavlja (rondo!) instrumentalne dijelove s dva ženska vokala koja čeznu za ljubavlju svakim svojim uzdahom.

Postupak dezorjentacije počinje s dvije naredne (i jedine preostale) teme, "Loner" i "Ashtray Wasp", sestrinske skaldbe koje šetaju po rubu nekakvog izmišljenog klifa koji slušatelj promatra s dna. "Loner" je house a la Burial, a "Ashtray Wasp" se prirodno nastavlja na prethodnu temu sve dok se u jednom trenutku ne rasprsne pod rifom Stone Rosesa, da bi stišavanjem istog nastavila kao da se Ian Brown trenutak nikada nije dogodio. Taj nastavak od cca sedam minuta koji je zapravo skladba u skladbi odlikuje nešto što zvuči kao repeticija koja se svaki put pomalo sama nadogradi.

"Kindred" EP je Burial/Rondo na vrhuncu igre, gdje se ljepota pojedinih dionica/pokreta u potpunosti može doživiti samo ponovnim vraćanjem i upijanjem svakog trenutka snimke.

Repeat the repeat of the repeat.

Pisali smo i o Rubiu te Teodosiću