Iako su svojevremeno stavljani u istu rečenicu s prvoborcima novog vala američkog alternativnog rocka poput Dinosaur Jr. i iako su se materijalno okoristili probojem rocka u mainstream početkom '90-ih, Buffalo Tom danas su skoro pa zaboravljen bend, čisti dokaz da su u životu sreća i kontekst ponekad važniji od rada i talenta.

Pojavivši se na sceni u vrijeme kada su temelji nezavisne američke glazbe kakvu poznajemo već bili udareni, momci iz Bostona smatrani su tek kopijom već etabliranih Dinosa. U njihovoj verziji J, Murph i Lou zvali su se Bill Janovitz, Tom Maginnis i Chris Colbourn, a nije im pomoglo ni to što se kao producent i gost na prvom albumu izdanom za legendarni SST pojavio glavom i bradom sam Mascis (ne samo što su time još jednom ostali u sjeni, već i zato što je J odradio očajan posao, potpuno zanemarivši jake strane benda - lakoću harmoniziranja i pronalaženja prave melodije - a istaknuvši tada univerzalno bitnu sirovu energiju i žestoku svirku).

Ništa bolje nije bilo ni kasnije - kada je bend par albuma i nekoliko godina kasnije pronašao svoj zvuk, našli su se usred grunge eksplozije u kojoj su njihove pop pretenzije zvučale pre-jednostavno naspram drame koju su nudili Kurt, Eddie i Chris. Ironično, upravo zahvaljujući popularnosti ovih potonjih i njihova glazba lakše je dolazila do publike posredstvom masovnih medija koji su tada još imali smisla (danas bi bendovi ubili za mogućnost promocije koju su nekada pružali MTV i FM radio, dok su još bili kreatori ukusa, a ne tek korporativni mutanti spremni podilazati najnižim strastima samo da na životu održe svoje bijedno postojanje).

Međutim, usprkos tome što su na račun nekoliko singlova i graničnih hitova osigurali sebi egzistenciju (podsjetite se samo ovog klasika), Buffalo Tom nikada nisu bili relevantni. Izgubljeni u vremenu i prostoru, bez oslonca, razišli su se 1998. nakon prvo potpuno mlakog albuma bez značajnije pjesme, svjesni da, ma kako se trudili, nikada neće uspijeti zadovoljiti svijet. Jednostavno, nisu bili u pravo vrijeme na pravome mjestu ili, kako bi to Brian Wilson rekao, nisu bili spremni za ova vremena. Ipak, dvije godine kasnije objavljeni best of nazvan "Asides from Buffalo Tom" na jednom mjestu okupio je sve bitne singlove i trenutke u karijeri, pokazavši da su usprkos nedostatku identiteta ovi Bostonci ipak bili u stanju ubosti vrhunsku pjesmu, ujedno postavši esencijalnim Buffalo Tom albumom i neizbježnim artefaktom u kolekciji svakog nostalgičara '90-ih.

Najluđe od svega, naša priča počinje tek nakon ove kratke rekapitulacije jedne karijere. Naime, trojka je nakon devet godina duge pauze, tijekom koje su pronašli nove poslove i osnovali obitelji, odlučila vratiti se zajedničkom radu. I to na najbolji mogući način - snimivši kvalitativno naj-ujednačeniji album u karijeri, možda i svoju prvu pravu ploču. Sad, reći da je prije četiri godine izdan "Three Easy Pieces" remek-djelo bilo bi pretjerivanje koje bi potpuno promašilo poantu.

Ono što taj album jeste (uz to što je izuzetno ugodan za slušanje) je potvrda da ima života i nakon tridesete, da iskoristim i tu frazu. Lišeni ambicija i egzistencijalnih briga, pomireni s vlastitim egom i činjenicom da su danas sličniji nama (običnim ljudima) nego njima (rock zvijezdama), valjda su po prvi puta snimali glazbu kakvu žele, a na ono što misle da se od njih očekuje. Toplo primljen od manjine kojoj je njihovo ime još nešto značilo, album je postao svojevrsni kult retro-manijaka koji su u njegovim desetljeće ranije prožvakanim frazama nalazili izvrsnu izliku za putovanje kroz vrijeme.

Priča se nastavlja ovim novim albumom "Skins" koji opet donosi novih 13 pjesama među kojima nema ni jedna loše. Doduše, kao i na prethodnom, većina je tek solidan podsjetnik na neka druga vremena i druge bendova, ali dovoljan je broj i onih pjesama koje možemo okarekterizirati odličnima ili ih barem opisati kao stvari zbog kojih zasigurno ne bi mijenjali radio stanicu. Za ovu prigodu bend je osnovao čak i vlastitu etiketu na kojoj izdaje album, čime samo još dodatno potvrđuju činjenicu da u potpunosti vladaju svakim korakom kreativnog procesa.

Sami ističu i sate provedene u studiju u peglanju ovog materijala, koji usprkos svoj dotjeranosti detalja ne odaje dojam proizvoda, već zadržava svježinu svojstvenu projektu odsviranom za gušt iz prvog pokušaja. Prvih pet stvari praktički definiraju cjelokupni album. U isto vrijeme svojom stilskom raznolikošću odaju dojam zbrkane ploče koja nema ni glavu ni rep, ali kvalitetom odaju smirenost i sigurnost u vlastiti rad. Činjenica da na trenutak pomisliš kako je u pitanju nekakva kompilacija raznih izvođača čak ima i određeni šarm, jer Janovitz i društvo danas su u situaciji kada se definitivno više kreativno ne traže, već samo sviraju za svoju dušu.

Uvodna "Arise, Watch" tako zvuči kao folk-rock drametina kakve se ne bi posramili ni Soul Asylum, "She's Not Your Thing" odaje fascinaciju basista Colbourna Teenage Fanclubom (bivajući najboljom Fanclub pjesmom još od "Songs from Northern Britain" faze), a sjajne "Down" i "Guilty Girls" pokazuju nam Buffalo Tom u idealnom, klasičnom izdanju - jedna kao rasna balada, druga kao gitaristički power-pop, a sve začinjeno sjajnim Janovitzovim vokalom. Između njih smještena je lijepa, gotovo na Counting Crows način odrađena "Don't Forget Me", na kojoj se kao gostujući vokal pojavljuje Tanya Donnely.

Nakon toga opet imamo Colbourna s Teenage Fanclub posvetom, Counting Crows moment, baladni i gitaristički Buffalo Tom trenutak, a od desete pjesme album prelazi iz dotadašnje faze ugodnog materijala kao stvorenog za radijsku eksploataciju u nešto puno osobnije. Jer, ako su do ovog trenutka dokazali da mogu snimiti potencijalni hit kada i kakav požele, sa zadnje četiri pjesme pokazuju gdje su trenutno usmjerene njihove kreativne snage - u smjeru obitelji i emocionalne stabilnosti.

Na "The Hawks and the Sparrows" i "The Kids Just Sleep" Colbourn na trenutak postaje Ken Stringfellow i u art-pop maniri pjeva ode svojoj ženi i djeci i činjenici kako ga sitnice roditeljstva u potpunosti okupiraju, na prekrasan način nudeći dva klasika roditeljskog rocka kojih nekako uvijek manjka. The National su nekoć pjevali onaj genijalni stih 'you could become a legend, but you become a father', a Colbourn iz vlastitog iskustva nadograđuje tu priču. Da, ponekad se i dalje uhvati u mislima kako je mogao biti legenda, ali danas mu je jasnije koliko je ova druga uloga, uloga oca i supruga, važnija i kako pomaže staviti stvari u perspektivu.

Janovitz se pak na svoje dvije završne ispovijedi nazvane "The Big Light" i "Out Of The Dark" posvećuje više propitivanju samog sebe i nekih životnih odluka, ukrašavajući sve epskim stihovima i ništa manje epskom glazbom, uspijevajući nekako izaći neokrznut ispod sve te patetike.

Ova završna ozbiljnost i naglašena osobnost u kombinaciji s ranijim manje ambicioznim tipičnim pop temama, daje albumu tu dodatnu draž koja nadjačava sve njegove mane, transformirajući ga iz nečega što možemo jednostavno nazvati ''drugim za redom uspijelim albumom rock veterana zarobljenih u '90-ima koji će zadovoljiti sve fanove zvuka tog vremena'' u nešto što je gotovo pa uhvatilo esenciju ljudskosti jedne nešto drugačije obitelji od one tradicionalne, one koju čine tri muškarca u bendu koja su veći dio života odlučila dijeliti dobro i zlo.

Nostalgično, romantično, lijepo, istovremeno i ambiciozno i opušteno, ovo nije novo remek-djelo niti konkurent za album godine, ali, ako se sjećate trenutka kada ste prvi put vidjeli spotove za "Alive" ili "Runaway Train", ovo je definitivno album za vas. A i ako niste toliko 'stari' i ako vas boli neka stvar za '90-e, potomstvo i životne prekretnice, dovoljno je ovdje harmonija, riffova, refrena i melodija da zadovolji sve željne dobrog pop-rock zvuka.

www.buffalotom.com
www.myspace.com/buffalotom
www.twitter.com/buffalotomband