Slušam ja tako zadnji Bossov album, slušam nemilice, vrti se vinil, pucketa, osluškujem tekstove, i ne mogu se oteti dojmu kako sve ono što čujem mi zvuči tako poznato. Ne u smislu kako sam tu glazbu već prije negdje čuo (iako, budimo iskreni, jesam) nego u smislu da sve ono o čemu Springsteen pjeva na posljednjem albumu, te priče o kojima govori, stvaraju jednu dozu univerzalnosti, pogotovo u ovo bremenito vrijeme.

Springsteenova priča ovaj put nije samo američka priča, to je i hrvatska priča, to je grčka priča, portugalska, njemačka, turska, mađarska, svjetska. I dok neki u ovom trenutku dok čitaju ovu recenziju kolutaju očima i misle, koji k.... sad ovaj brije, ili s podsmjehom čitaju ovih nekoliko rečenica, obrazložit ću svoju tezu, iako zapravo vama ova recenzija nije ni namijenjena. No hard feelings.

Naime, dok smo izravni svjedoci trenutnih velikih ekonomskih, moralnih, socijalnih i egzistencijalnih kriza, dok bespomoćno (ali i inertno) promatramo kako nam brod tone, dok nam gradovi gore i propadaju, umiru, blato i govna nam polako nadiru do grla, a gradonačelnici, predsjednici, premijeri, ministri nam postaju neobrazovani, poluobrazovani, sujetni, iskompleksirani, kompromitirani, primitivni i nemoralni tajkuni i politički diletanti te tamo gdje je nekad postojala vjera, sad prevladava sumnja. Sumnja u sve ono što obični smrtnik priželjkuje sebi i svojim najbližima. Zvuči li vam poznato? Jer upravo ono što većina mislimo, znamo, i čega se bojimo, o tome govori ovaj album. I ne događa se to samo u Americi nego svugdje u svijetu.

Springsteenov Chicago je naša Rijeka, njegov New Orleans je naš Split, New Jersey Zagreb, Sisak, Osijek, Knin, Vukovar i Dubrovnik. Rodni gradovi koji su već odavno izgubili onakvo naličje kakvim ih pamtimo. Junaci njegovih novih pjesama nisu više svjedoci raspada sistema, moralnog propadanja u kojem su ljudska srca okamenila, a putevi dobrih namjera su isušeni. U ovo nemilosrdno vrijeme, ljudi iz njegovih priča (ali i ljudi odsvukud) su spremni na sve, raditi na crno, zaraditi na brzinu, postati majstori u svemu, ali i poduzeti i očajničke korake. Uzeti pravdu u svoje ruke. Zgrabiti pištolj, oružje i razračunati se s debelim gazdama, bankarima, managerima i sličnim kurvinim sinovima. Na istu stvar pomislim bar tri puta tjedno dok listam dnevne novine i čitam portale, dok slušam vijesti na radiju (jer uglavnom televiziju niti ne gledam). Jer svi su oni jednako krivi što nam rodni gradovi umiru, tvornice u njima propadaju, benzin poskupljuje, a režije svaki mjesec postaju sve veće. Krivi što smo dodirnuli samo dno.

E, sad, priznajem, i na nama leži dio odgovornosti, ali i na to Springsteen upozorava, jer je bitno biti čvrsto stisnut uz sav taj osogni gnjev i ne prepustiti se svojim strahovima ili jednostavno ne biti podložan zastrašivanju, jer nas upravo na kraju to i čini dijelom odgovornim. I prije su vremena bila teška, dolazila su i prolazila samo da bi nam opet mogla doći. I svakoj generaciji njegova su vremena pretpostavljam najteža, ili najbolja, kako tko uzme. Svaka generacija se ukrcaje na svom peronu, na svoj vlak, koji ovisno o kolosijeku s kojeg krenu, može otputovati na neko bolje mjesto, u kojem postoje tragovi nade i snova koji su ostvarivi. U kojem se iz svega može na kraju izaći živ. I ja se iskreno nadam da će i ovim vremenima doći kraj, i da ćemo se živi izvući iz svega te da će i naš film imati happy end. Jer dramaturgija Springsteenova albuma se razvija tim pravcem.

Poput najbolje melodrame u kojoj su obitelji (i njihovi junaci) načete raznim problemima, ali se na kraju nekako izmigolje iz emotivnog vrtloga. I to je jedan od razloga što mi je "Wrecking Ball" dobar album, jer me osvojio svojom direktnošću, otvorio mi oči, dao na razmišljanje, i poput najbolje napisanih romana ili dobro izrežiranih filmova, dao mi mogućnost da se mogu poistovjetiti s njegovim junacima, njihovim pričama i što mu je podario univerzalnost teme. A tema je mogućnost preživljavanja.

Smatrao sam nebitnim pisati kritike, pohvale ili možebitne pokude o umjetničkom dosegu ovog albuma, i ispričavam se ako je netko uopće očekivao takav tekst. Reći ću samo da iako kreativni izleti i koketiranje sa raznim stilovima, kao na ovom albumu, Springsteenu nisu baš bliska i možda su nešto novo, ipak ih je sve smjestio u tradicionalne i prepoznatljive okvire rhythm n' bluesa, gospela, folka i rock himni koje su njegov zaštitni znak. Na kraju krajeva, Boss si to može priuštiti. "Wrecking Ball" neće nužno pronaći put do novih obožavatelja niti će stare fanove (siguran sam) otuđiti. Tko voli (i obožava) skoro sve što je ovaj čovjek napisao i skladao, voljeti će i ovaj album. Možda ne jednako kao remek-djela poput "Born To Run", "Darkness On The Edge Of Town", "River" ili "Nebrasku", ali će ga slušati, jer je pitak, jer je britak, jer je pun gnjeva i gorčine, ali i tragova optimizma (pa makar i lažnog), jer uistinu udara poput betonske kugle koja ruši sve pred sobom.

www.brucespringsteen.net