Naravno, to nipošto nije zapravo Bruceov problem, jer konstituciju i okretnost kojima i dalje sasvim uvjerljivo ispunjava ulogu simbola američke muževne virilnosti koristi kao pokretače izvođačke koncertne aktivnosti sve više na tragu Dylanove neverending turneje, ali i kao izraze sveukupnog zdravlja kojim se može pohvaliti, ali i kojem se mora zahvaliti. Radi se ovdje ponovno o nerijetkom raskoraku između autorovih vlastitih i pomalo sebičnih fanovskih očekivanja – nisam lud jednome od svojih najdražih muzičara i formativnih uzora i idola željeti ikakvo ne samo zlo nego i sitniju zapreku, no mislim kako ga je izostanak konkretnije brige tijekom posljednjeg desetljeća osjetno spriječio u konstantnijem održavanju autorskog nivoa koji je, na kraju krajeva, postavio sam. Dok su se njegovi generacijske kolege naprosto morali suočavati s neizbježnošću svođenja računa uslijed nadolazećih smrti, svjedočenje bilo kojem Bossovu energičnome koncertu bilo je dovoljno za dobiti dojam kako čovjek nikada nije patio niti od prehlade, valjda zato jer i najmanje štetnim bakterijicama ne pada na pamet ući u tijelo iz kojeg će trosatnim festivalom energije biti instantno iznojene. Smrti starih pobočnika Fantoma Dannyja Federicija i Big Mana Clarencea Clemonsa (davno snimljene dionice obojice legendi ulice E čuju se na ponekim pjesmama ovog albuma) Bruceu jesu racionalno potvrdile kako taj daleki nečujni sat ipak otkucava, ali instinkt straha – još ću jednom naglasiti; i neka je tako! – naprosto je izostao, zakinuvši tako zasad jednog od najvećih rock autora za jednu od najvećih rokerskih tema.

Ali ne i za shvatljivu hiperprodukciju čovjeka koji se želi pobrinuti da iz sebe izbaci i iza sebe ostavi što više djela iz sfere umjetnosti kojoj je gotovo od samih početaka svoje karijere bio postojani centar, brižni kurator i neustrašivi najavljivač, istodobno nepojmljivo golema zvijezda zasljepljujućeg sjaja i najljubomornije čuvan kult pojedinih osobnih mrakova. Uz pokoje albumske svojeglavosti, kakve se ne mogu lakoćom usustaviti u načelnu podjelu, posljednjih se petnaestak godina Bruceova rada razlomilo na nekoliko arhivskih izdanja čišćenja svetogralskih ladica, kojima zbog prekrasne muzike ni najsumnjičaviji oponenti ne mogu prigovoriti nadomještavanje gubljenja inspiracije, te na nove studijske albume koje je isporučivao neočekivanom frekventnošću i redovitošću, ali ne i gradio isključivo od materijala dostojnoga svojeg renomea – vrhunci poput odličnih "Devils & Dust" ili "Magic" nažalost su bili nasljeđivani populističkim trikom za raju "The Seeger Sessions" ili kriminalnim podbačajem "Working On A Dream". Kao da je želio svirati i pisati, osjećajući, čak i znajući da to mora raditi, ali nemajući duboko u sebi nikakav emocionalni ulog tolike težine da bi ga odvukao na dno ako ga kojim slučajem ne uloži u nove pjesme. Springsteen nikada nije bio isključivo konfesionalni kantautor, ali je ključna društvena kretanja i skretanja i njihove posljedice izrazito sugestivno čitao kroz sudbine ljudi kojima povijest neće zapamtiti imena, ali će ih zlurado priključiti poraznim statistikama. Jednom kada je češće nego nesreću od dolje počeo pjevati tješenje od gore, prvenstveno na suludo precijenjenom "The Rising", njegov je rad počeo ostajati bez dobrog dijela sirove životnosti koja ga je i prometnula u ulogu nacionalnog umjetnika kojeg Amerika treba u trenucima tmine. Ni najmanje ne sumnjam kako je Bruce, najjednostavnije rečeno, all around nice guy iskreno zabrinut za svoje sunarodnjake, a doskočice kako svaku sudbinsku situaciju doživljava kao potpis na novi ček prije svega doživljavam kao dokaze u koliko ciničnom vremenu živimo, no uopće ne čudi kako je funkcija državnog pjesnika zasjenila kroničara običnih ljudi, iako bi u teoriji lako mogli biti kompatibilni.

Kako i priliči kolekciji sastavljenoj od pjesama zaostalih sa različitih studijskih sesija, "High Hopes" pomalo zahvaća u svaki od tih izvora, pristupa i stilova, podjednako ih logično ne uspijevajući iscrpiti u zadovoljavajućoj mjeri ili izravnati u kompaktan album. Riječ jest o albumu koji se vodi kao novi, osamnaesti studijski album Brucea Springsteena – objavljen nepune dvije godine nakon "Wrecking Ball", koji je sličan stilski spektar prelazio kumulativno osjetno boljim pjesmama – ali koji se može doživjeti i kao nastavljanje provjetravanja Bruceovih nekad zapečaćenih sefova neobjavljenih snimki, započetog krajem prošlog tisućljeća četverostrukim box-setom "Tracks", sadašnjem vrhuncu dovedenog uz "The Promise", koji pokazuje kako su iza Bruceova najboljeg albuma "Darkness On The Edge Of Town" ostale i još barem tri sjajne ploče. Uz nekoliko zaista odličnih pjesama, uglavnom onih kojima Springsteen podsjeća čime nas je to nekad bio opčinio, na njemu se nalazi i nekoliko nepotrebnih, iliti potrebnih barem onoliko da nas nekadašnje informacije iz studija više ne žuljaju negdje izgubljenim naslovima odbačenih pjesama. Potrebno je tek malo generaliziranja za zaključiti kako najveći dio toga slabijega albumova kontingenta slijedi lošije strane ploča na koje u prvom redu nije ni uspio ući, dakle pretežito predvidljivo metaforiziranje u tekstovima te napucanost gustoće aranžmana koja predočava samo moć The E Street Banda u punom zamahu, ali ne i njegove elegantne nijanse i razrađene ugođaje. Jest lijepo ponovno čuti Clarenceov saksofon, ali čini se kako su "Harry's Place" (nažalost još jedno izvrtanje najstarijeg savjeta uvjerljivosti pričanja, u kojem Bruce puno više tells, a jako malo shows) i "Down In The Hole" (načelno dirljiva emotivna ispovijed, okrnjena jeftinim producentskim sredstvima za postizanje atmosfere) uvrštene samo zbog toga, što nikako ne bi smio biti jedini razlog. Emocije i prijateljstvo Bruce je nekad pjevao i znatno boljim pjesmama.

Poštena PR kampanja s jasno naznačenim detaljima o porijeklu svake od pjesama zapravo uopće nije bila nužna odanim poklonicima da bi si osvijestili kolažni karakter ploče, pri čemu ne treba zaboraviti kako je Springsteen oduvijek bio poznat kao montažer oštrih škara, koji, s druge strane, nikad nikoju pjesmu ne otpisuje za sva vremena. Mnoge su od njih dobro poznate odranije; naslovna obrada gothic blues ekscentrika Tima Scotta McConnella i njegovih The Havalinas, s kojima je početkom devedesetih znao zalutati i u program "120 Minutes", u drukčijoj se verziji pojavila još na EP-ju "Blood Brothers", u svoje vrijeme itekako dobrodošlom signalu kako se The E Street Band vraćaju na Bruceovu pozornicu. "American Skin (41 Shots)", nažalost ponovno aktualizirana ubijanjem Trayvona Martina, nakon uvrštenja na "Live In New York City" sada je doživjela i šire nabavljivo studijsko izdanje, aranžmanom i strukturom podsjećajući na davno usvojenu "Trapped", ostajući neželjenim simbolom Springsteenove autorske impotencije da humano suosjećanje pretoči u pjesmu koja nikoga neće izravno optužiti, nego samo ukazati na postojanje dubinskih klasnih i rasnih razlika. Osobno nisam imao sreće na fantastičnome rimskom koncertu 2005. godine čuti divnu "The Wall", prekrasnu priču o najvažnijim i najmračnijim stvarima, rokenrolu i ratu, ali Bruce ju je na toj turneji svirao relativno često, pogotovo na obalama New Jerseyja, čijim je stanovnicima i inspirirana, no završna je obrada ove ploče, "Dream Baby Dream" electro-punkera Suicide, bila i redoviti zatvarač svakoga od koncerata te turneje, ovdje još malo razblažena u lijepu romantiku matineje. A, na kraju krajeva, "The Ghost Of Tom Joad" naslovna je pjesma posljednjega baš velikoga Bruceova albuma, ali i jedan od kamena temeljaca ovog projekta, postavljen obrađivanjem od strane Rage Against The Machine na njihovu albumu "Renegades".

Fanovska će kartografija, dakle, priličnom lakoćom pjesme smjestiti u okolnosti njihova izvornog nastanka, no i obično će neopterećeno slušateljsko uho bez problema naslutiti kako pjesme ovoliko različitih stilova naprosto ne mogu pristizati sa samo jednoga, koliko-toliko čvrsto omeđenog mjesta. Difuzija stilske kompaktnosti nipošto nije osnovna prepreka većoj uvjerljivosti, no na svojim je najboljim pločama Springsteen korištenje gotovo svih američkih tradicijskih i rokerskih žanrova uspijevao postaviti kao pozadinu karakterne i sudbinske širine velikoga američkog romana koji je pisao kroz pjesme. Iskreno priznajem kako bi eventualna najava o krpanju i vezivanju neučvršćenih rubova, nalik na, recimo, treći CD kompilacije "The Essential", barem mene oslobodila unutarnjega instinktivnog iščekivanja ne nužno ujednačene, ali onda barem povezane ploče; ovako, od regularnog studijskog albuma takvo što ipak tražim. "High Hopes" zaista prelazi međusobno jako udaljene točke, od vatrenog rockabillyja naslovne pjesme, preko mračnog jazz-funka "Harry's Place" odrađenog gotovo kao negativ Steely Dan i party-rokenrola "Just Like Fire Would" (obrada kultnih The Saints u čijem se refrenu može čuti slatko bekvokalno grčenje Miami Stevea) ili "Frankie Fell In Love" (ne znam je li riječ o onoj Frankie), koje su rekreiravši zvuk sjajnog "The River" i pripadajućih epskih koncerata osigurale najbolje trenutke ove ploče, pa sve do zlokobne pretvorbe "The Ghost Of Tom Joad" iz prigušene steinbeckovske country-folk askeze u obespravljenu himnu, u kojoj je Tom Morello, kao najprominentniji gost ploče i nova Bruceova gitaristička muza, iznenadio i ugodno (odličnim dijeljenjem glavnog vokala) i neugodno (soliranje koje iz Slashova svođenja golemih katedrala na trošne crkvice prelazi u gitarsko skrečanje koje puni smisao ima samo u jednom kontekstu, onom legendarnog mu domicilnog benda). Nedavno s radošću preuzeta irsko-keltska komponenta američke tradicije iz vatrenog je slavlja kakvo se moglo doživjeti na pijankama Billa The Butchera prije izlaska na kupanje snijega krvlju ovdje uglađena u umalo pa post-Clannad zvuk i korištenje drevnih riječi poput thee.

Kao što nije ni na spomenutome "The River" ili nešto friškijem primjeru "Wrecking Ball", takav me stilski dijapazon ne bi pretjerano smetao da su pjesme koje ga ispunjavaju u pravilu životne poput "The Wall", a manje oslonjene o biblijske motive kao što je "Heaven's Wall" (inače prilično poletna duhovna varijanta profanosti "Cover Me") ili interpretacijama potpuno otvorene "Hunter Of Invisible Game", kojoj mi je od svih mojih dosadašnjih interpretacija najpogodnija ona da je riječ tek o treningu nesadržajnih metafora. Taj manjak brige o ujednačenosti u tome je smislu lako prispojiti i nadzornome autorskom situ sa znatno širim rupicama od onih kojima je Bruce nekad dodatno čekirao svoje radove i koje je, u krajnjoj konzekvenci, nekadašnjom strogošću trasiralo i mogućnost da se jednom pojavi ovaj i ovakav album. Paradoks je da će "High Hopes", kao kolekcija neobjavljenih snimaka voljenog izvođača kakve se u pravilu smatraju mamcima za sljedbenike, ipak bolju prođu doživjeti kod poklonika novijeg datuma, odnosno onih koji su svjesni njegove veličine i važnosti Brucea prihvatili kao korijenski sastojak svojega kvazi-profinjenog ukusa u čijoj se konstelaciji snaga hodočašća u Trst ili Beč doživljavaju i kao ovjere liberalno-lijeve provenijencije a da se albumi poput, recimo, "Human Touch" ili "Lucky Town" i ne poslušaju. Ta dva ozloglašena albuma (prvi možda i s pravom, drugi nikako!) nisam naveo slučajno, nego kao primjere u doba svojeg objavljivanja mlako prihvaćenih ploča čije su ih najbolje pjesme u desetljećima koja su uslijedila ipak uspjele iskupiti i transformirati u ilustracije zastranjivanja ili samo eksperimentiranja kroz koja prolaze svi, od autora preko likova iz njihovih pjesama do slušatelja. "High Hopes" ni u jednom momentu ne pada ni blizu dna po kojem se povlače najgori momenti "Human Touch", i otprilike solidno zadovoljavajući visoki Bruceov prosjek zapravo nikakvo iskupljenje uopće ne treba. Zbog čega Bruce Springsteen baš i ne zna točno što bi s njim.