Bokte, koliko je toga!

 

Kloniraj se, obojica dajte otkaz i posvetite živote slušanju glazbe koja vas zanima, odjebite prijatelje i ostavite cure, zapostavite roditelje (dobro, tehnički samo jedan ima roditelje), zatvorite se u kuću i pretražujte jebeni Internet do iznemoglosti, pratite sve domaće i strane izvore informacija o glazbi, skidajte sve što vam padne pod desnu tipku miša, prestanite jesti i piti i počnite živjeti te jedinice i nule koje se, kao nekim čudom, pretvaraju u nešto što možete čuti (nemam pojma zapravo pretvaraju li se zaista jedinice i nule u glazbu, nemam pojma kako to funkcionira, ali dobro mi je zvučalo), neka to postane smisao vašeg života, ma ne smisao, neka to postane čitav vaš život i opet ćete nešto propustiti. Čak ni Gogo Pavlov nije čuo baš svaki bend na svijetu.

To je normalno, ali tužno je što nije čuo ni svaki koji bi ga mogao zanimati. E, jebiga.

No, dosta o Pavlovu, ajmo malo o meni. Tužna činjenica o meni je da ni ja nisam čuo svaki bend koji bi me mogao zanimati iako radim dosta toga iz prvog odlomka. Okej, još se nisam klonirao, dao otkaz, zapostavio roditelje i..., hm, zapravo nisam napravio gotovo ništa iz prvog odlomka, ali svejedno se može reći da pratim glazbu. Pratim ono što me zanima i dosta sam opsesivan oko toga. Možda čak i nezdravo opsesivan. Opsesiju pogoni onaj prokleti osjećaj 'što ako', ona odvratna mogućnost da se negdje upravo pojavio album benda koji će mi promijeniti svijet, album koji ću slušati kao da nikada prije njega ništa nisam slušao, album koji će se savršeno poklapati sa mojim stavovima o svijetu, životu i svemu ostalome, a opet će ih tako suptilno i inteligentno protresati i propitivati da će mi se vjeđe opotiti od čiste miline. I onda u potrazi za tim i takvim album, baš kao i mnogi bolesnik meni sličan, skidam i slušam hrpu smeća da bi tek ponegdje pronašao poneki draguljčić, onako, slučajno.

Eto, ovaj bend o kojem je danas riječ. Postoje već trinaest godina, ovo im je šesto izdanje i po svemu su nešto što bih ja odavno trebao poznavati i voljeti, ali ipak su do mene došli tek sada, kasno, kada bi im djeca, da su ih napravili istovremeno kada i bend, već pomalo počela jebuckati.

Nisam išao preslušavati zaostatke, nema se vremena, koncentrirao sam se na aktualni album i taj mi je toliko dobar da već mjesec dana ne silazi s playliste. Last.fm mi kaže da sam ga preslušao trinaest puta, ali on ne broji ona slušanja na mp3 plejeru koja volim još i više, ona dok idem kroz grad, vozim bicikl ili zamišljeno odlazim u sumrak.

Slušao sam ga puno; puno sam ga slušao s razlogom.

Vratimo se malo Last.fm-u. Ondje ih se tegira kao 'indie rock', 'indie pop' i 'alternative' (dobro, u redu, i kao 'deliciously cute' te 'future folk', ali to je manje važno), a kao slične bendove navode Pernice Brothers, Portastatic, Radar Bros. i Gorky's Zygotic Mynci, sve bendovlje koje mi nešto znači ili mi je nekada nešto značilo. Kako sam onda ove momke do sada propuštao? Tko to zna.

No, dobro, sada sam ih otkrio i sada su tu, bespogovorno ukotvljeni na mom hardu, spremni da mi uljepšaju dan čim dva puta kliknem na malu žutu mapu ispod koje stoji The Kingsbury Manx dok polako shvaćam da mi ta sintagma prestaje predstavljati samo nasumičnu nakupinu slova ili dobro zvučeće ime, dok polako shvaćam da prema onome što iza tih slova stoji razvijam određene osjećaje koji bi se mogli opisati kao, jebiga, ljubav.

A ovaj bend zaista nije teško voljeti.

Nisu bombastični i ne udaraju na sva osjetila, nježno vam se uvlače pod kožu, satkani su od čiste finoće i lakoće, paperjasti su, a istovremeno im ne nedostaje onaj moment muda i odrješitosti, zacrtanosti puta. Lako ih je i lijepo slušati, te naoko jednostavne pjesme govore toliko puno, kao kada nekome u naletu iskrenosti i inspiracije kažete da ste se počešali po staklenom oku, a ta osoba shvati što ste time mislili i vi ne znate je li vam više drago što ste ad hoc ispalili tako kvalitetnu metaforu ili što iz pogleda druge osobe vidite da je shvatila točno što ste željeli reći.

Pjesme zvuče prirodno, rekao bih organski da to nije previše često rabljen pridjev koji više nikome ništa ne znači, čini se da i nisu nastajale, već da su se samo stvorile, kao da je netko protrljao čarobnu svjetiljku i umjesto tri želje dobio jedanaest pjesama. Dobra pogodba, ako se mene pita.

Izdvajati favorite bilo bi izlišno, ne samo zato što je ovo album ujednačene kvalitete, već i zato što ga je nužno poslušati cijeloga, od početka do kraja, sustavno i pustiti da vas vodi kroz svoje emocionalne pasaže, da vam podiže i spušta raspoloženje, da vas tjera da se zapitkujete, da se uz njega smiješite i da vas ne bude sram ako pustite suzu kada čujete 'I'll get bold, I'll get wise/See the roots of my demise', da uživate i ne postavljate si suvišna pitanja, već samo ona koja se moraju postaviti, da uz njega postajete boljom osobom ili ako već ne boljom, a onda barem onom koja sluti da bi mogla i trebala postati boljom, jer to može baš svatko. Nikada nisi toliko dobar da ne bi mogao postati bolji.

I da se ne razočarate kada vam to ne uspije.

Stvarno, rijetke su ovakve ploče. Već su milijarde redaka glazbenih kritika napisane o tome (dao sam i ja svoj obol), o ovome vremenu nevjerojatne produktivnosti i posve sumanute kvantitete u kojemu kvaliteta možda ispliva, ali je se doživljava samo kao nešto 'kvalitetno', ne i nešto 'značajno'. Ovo je album koji kao da dolazi iz nekog drugog vremena, vremena kada su albumi zahtijevali da ih se sluša pomno i često, da se u njima uživa polako. Nekada je to bila nužnost zbog prirode medija i objektivnih zapreka u nabavljanju nove glazbe, ali s ovim albumom je drukčije, već na prvo slušanje bit će vam jasno da nešto toliko lijepo i krhko zaslužuje svaku bolnu i bremenitu sekundu vaše pozornosti i da će vam svaku od njih isplatiti tolikom količinom ljepote koju teško možete i zamisliti. Vjerujte mi, stvarno nisam sklon hiperbolama.

Jebemu, kako to da sam ih otkrio tek sad?

www.kingsburymanx.com