Dan Deacon Bromst Carpark 2009.
Dan dolazi iz iste muzičke obitelji kao i Animal Collective. I već sada je s njima u rodbinskoj utrci za naslov najboljeg albuma 2009.
29.05.2009. Barcelona, Primavera festival, drugi dan
Rekli su ovi sa pičforka da je dobar "Bromst". Onako, baš su ga nahvalili. Best nju mjuzik nije za odbaciti. A opet, drugi dan festivala, po danu landranje po Barceloni, navečer festival, nije lako, noge bole, a imam na njima provesti večeras i sutra cijeli dan. Cijeli dan u ovom slučaju znači doslovno 24 sata na nogama. Jednom se ide na ovakav put. Dobro, možda dva puta. Proklete dvojbe, mjesecima križam dane i jedva čekam da dođem na Primaveru, a sad se živciram kad mi paralelno sviraju The Bug i Aphex. Postat ću tekst na onaj Fuck my life dot com. Ustvari ne, koliko bi ih poželilo da su na mom mjestu. Po danu Barca, navečer svirke. Cijeli večerašnji festival sam isplanirao tako da sve lijepo stignem, jedino me jebe taj Dan Deacon. Koji kurac su mislili ovi organizatori kad su ga stavili u 4:30 ujutro da svira. Debili, pa tko to može dočekati? Al dobro ok, ostat ću, kad sam već tu da ne zažalim što sam propustio. Ako prve dvije stvari budu sranje odlazim, nema šanse da slušam neku pilanu sat ipol. I što je najgore stavili ga uz stage koji je uz samo more, bit će hladno za popizidit kad počne vjetar. Jebalo ih 4 ujutro, njih i njihovo more.
Par sati kasnije ...
U kurac, i nakon par sati još uvijek mi zvone uši od onih luđaka My Bloody Valentine. Možda su se trebali zvati My Bloody Ears, he he. Dok me ne napušta smisao za humor znači da nisam još sasvim izgubio razum. Još samo sutra, radujem se i žalim na pomisao da odlazim odavde. Barca je zakon, Primavera festival je mrak. A sada Dan Deacon i njegov ansmabl. Ako počnu pilat, odoh. Ima valjda stotinu stepenica za spustiti se dolje do stejđa. Tko će se vratiti nazad? Gle, čak ima i masa ljudi. Nisu baš pri sebi, ali još uvijek su ljudi. Dobro je, nisam jedini što je odlučio ostati.
Lijepo je počelo, dosta mirno ali zanimljivo. Deacon ne izgleda baš kao da ga oblijeću groupie koke. On je umjetnik, ipak. Ima ih masu na stejdžu, bar neće drndati po istom instrumentu non-stop. Oo, pa tu ima i melodije, polako se probija kroz ove naslage sintetike. Neki mutirani glasići, nije loše. Ne da nije loše, odlično je. Brrrr, hladno mi je. Ekipa lagano skakuće, ne znam jel zbog hladnoće ili zbog ansambla na pozornici. Uuuu, kako ova stvar dobro zvuči, baš je brutalna, ipak skaču zbog pjesme. Podsjeća me na Godspeed! u kakofonično-elektroničnom izdanju, samo je nekako ... više emocija. Nastavljam skakutati, dobro mi je. Još jedan krešendo i idemo na vrh, nečega. Zakooooon!
Deacona sad nema na stejđu, po komešanju naprijed izgleda da je sada u publici. Ne da mi se probijati naprijed, i ovdje je dobro. Muzički kaos se i bez autora nastavlja. Totalna hipnoza, ufff. Ko oni crtići sa puno boja, samo što se nisam drogirao. Rafalna muzička paljba ne ostavlja puno prostora za razmišljanje, u ovom trenutku ne mogu razmišljati, samo boje i zvuk. Ovi bubnjevi su mrak, grade stvar k'o Profectus zgrade, a onda te razvali do kraja, kreditom. Kvragu, neću valjda razmišljati o kreditu u ovom trenutku. Man’te me se crne misli, muzički urnebes je ispred mene.
Gle, sunce se lagano pojavljuje iznad mora. Ček, ček, sad sam skontao, pa nisu organizatori festivala debili. Ja sam debil jer nisam skužio. Ovo je katarza, dok Deacon i ansambl prebire po tipkovnicama i bubnjevima, svi se okrećemo ka izlazećem suncu. Ovo je vrijedilo dočekat, ovo je once in a lifetime. Mozak, ako možeš, zapamti ovaj trenutak. Nije slučajno Dan Deacon u 4:30 počeo. Deacon Dan, s njim dočekujemo novi dan.