To što Broken Social Scene broji petnaestak članova koji uglavnom dolaze i odlaze kako ih volja, što mu ikonografija uvelike počiva na simbolima ljubavi i sreće poput stiliziranih srca, što njegov lider rado surađuje sa ženskim članicama i na nešto intimnijoj razini, što mu je glazbeni izričaj eklektičan, svojeglav, kaotičan i nepredvidljiv - sve su to bitne činjenice za praćenje i proučavanje ovog kolektiva. Jer one ga definiraju kao veliku, sretnu i sasvim disfunkcionalnu obitelj.

No disfunkcionalnost ne znači da Broken Social Scene nikada nisu dobro funkcionirali. Dapače, kao što to obično i biva kod takvih obitelji, nesređenost i dezorganizacija izrodile su kreativnu snagu zaslužnu za bisere nesvakidašnjeg sjaja: rock ploče širokih obzora, istovremeno neobuzdane i smjele, poetične i bezobrazne. Čak i u mirnijim počecima, prakticirajući nešto nježniju kombinaciju ambijentalnog dream-popa i post-rocka, ova je ekipa kroz inventivne aranžmane i drugačije forme jasno davala do znanja da se ne namjerava pokoravati ikakvim konvencijama.

Idejna sloboda i zvučni kaos realizacije doživjeli su potpunu ekspanziju na drugom i trećem albumu, naveliko opjevanim remek-djelima "You Forgot It In People" i "Broken Social Scene". Redefiniravši poimanje rock himni ("Almost Crimes", "Superconnected") i ljubavnih balada ("Lover's Spit", "Anthems For a Seventeen Year Old Girl"), Broken Social Scene su se nametnuli kao reformatori i inovatori (indie) rocka, bend koji je upravo po svojoj originalnosti i svojeglavosti postao toliko prepoznatljiv i poznat, i koji je slojevitošću materijala uspijevao slušatelja držati u neizvjesnosti čak i nakon što je nekoliko puta poslušao album.

I napokon, nakon uzlazne putanje i konstantne evolucije triju prvih albuma, Broken Social Scene su ovaj put disfunkcionalnost odlučili zamijeniti konvencionalnošću. Nije to konvencionalnost u općem smislu tog pojma; ovdje je prije riječ o nečemu što bi se moglo okarakterizirati kao predvidljivost. Unatoč tome što je za ovaj album nakon dugogodišnje suradnje s Daveom Newfeldom u produkcijskoj ulozi angažiran John McEntire (Tortoise), i možda baš zbog toga što se jezgra benda 'suzila' na šestoricu stalnih članova, ova kolekcija pjesama uglavnom zvuči iznenađujuće obično.

Bez sumnje, "World Sick" kao najavna (i uvodna) skladba bila je izvrstan predznak. Atmosferičan, melodičan ep o stanju nacije zvukom možda nije tipično avangardan za bend, ali se himničnošću i poetičnošću može mjeriti s bilo čime iz dosadašnje diskografije. No na ostatku albuma takva razina emocionalnog naboja tek mjestimice uspijeva kompenzirati manjak stvaralačke hrabrosti i inovatorskih ambicija.

Bukom, idejama i stavom bremenite ploče ustupile su mjesto albumu koji gotovo sve svoje adute otkriva na prvo slušanje i malo toga krije za pomnije istraživanje. Osrednje "Texico Bitches", "Sentimental X's" i "Sweetest Kill", tipično sceneovski energične "Forced to Love", "Art House Director", "Meet Me In the Basement" i "Water In Hell" te istinski dragulji poput "All To All", "Highway Slippery Jam", "Ungrateful Little Father" i "Romance To the Grave" sačinjavaju album koji će zasigurno mnogi obožavati, ali i mnogi sa žaljenjem pamtiti kao testament transformacije ovog disfunkcionalnog kolektiva u jedan posve funkcionalan bend.

www.myspace.com/brokensocialscene
www.brokensocialscene.ca