Ovo mi je dakle bio prvi susret s bendom i kada sam poslušao i zavolio EP poslušao sam i taj jako hvaljeni prvijenac i, znate što, dobar je, solidan, možda i moćan, ali meni ne znači baš ništa. Mogao bih ga zamijeniti za neki drugi bend, zvuči kao da sam to sve već negdje čuo, a možda i jesam. "Broken Dreams Club" je posve druga priča.

Poslije sam pronašao podatak da frontman Christopher Owens novi šestopjesmeni uradak opisuje ne kao zvuk benda koji je odrastao, već kao pogled prema budućnosti, pogled prema novom bendu i novom zvuku. Sviđa mi se takva budućnost.

Prva stvar "Thee Oh So Protective One" počinje tim ritmom valcera i vrlo brzo se uključuju žovijalne trube koje daju dodatni premaz, a onda Owens počinje pjevati svoju pjesmu o tipičnoj sjebanoj tinejdžerici kakvih u pjesmama Belle & Sebastian imate na stotine i iako tekst ne oduševljava vještinom pisanja stihova nekako savršeno paše uz tu laganu glazbu, a kulerski, ležeran način na koji je otpjevan dodaje dodatne slojeve značenja pa sve postaje jako uvjerljivo.

Druga je "Heartbreaker", pjesma s klasičnijim indie pop početkom i pjesma u kojoj ćete lako prstom pokazati na utjecaje (pa recimo The Beach Boys i Morrissey i ponešto toga između, ako baš patite na te stvari), ali pjesma koja zvuči potpuno originalno i za koju vam se čini da je nije mogao napraviti nitko osim benda koji je upravo i svira. Opet je tu to pjevanje, ležerno, ali s nekim prikrivenim grčem koji odaje muku i taj tekst s kojim će se poistovjetiti svaki gimnazijalac kojemu je Proust draži od Messija i sve je potpuno na svom mjestu, combo koji razoružava, raznježuje i osvaja.

"Broken Dreams Club" opet ide u smirenije vode i ponovno pjeva o usamljenosti, potrazi za srećom i sličnim temama koje opsjedaju jedan mladi um. Pjeva i o očaju, o tome kako ćemo svi umrijeti i o tome kako ima puno sirotinje na svijetu i kako su ratovi besmisleni i lako bi bilo odmahnuti rukom i predložiti mu da nešto stavi pod jaja i prestane razmišljati o stvarima koje ne može promijeniti, ali ovo je glazba koja vas neće tjerati na akciju pa čak niti tako minornu kao što bi bilo puko odmahivanje rukom, uz ovu glazbu se želite samo zavaliti u naslonjač, slušati je i truditi se ne čuditi samome sebi što vam banalni stih poput 'I just want to get high but everything keeps bringing me down' ne diže živce, već pruža popriličnu slušateljsku ugodu.

Na sličnom je tragu i kulerska "Alright", glazbeno najzanimljivija pjesma na albumu, najkompleksnija i simfonična na onaj dobar način, bez previše ukrasa koji bi pojeli pjesmu. Gitare i bubanj vode ritam odrješito, ali gotovo lijeno, pozadinski puhači su drski i podmukli, a pimplanje po gitari toliko sugestivno da počinje boljeti. Podsjeća me na Lambchop.

Na Lambchop podsjeća i elegantna i mekana "Substance" u kojoj Owens pokazuje kako može biti zajeban momak. Posebno je dirljiv trenutak u kojemu najavi 'Guitar solo, c'mon' i onda krene taj gitarski solo i koža vam se ježi ako imate kožu.

Stvar se zatvara s pjesmom "Carolina" koja traje gotovo osam minuta i koja ima nevjerojatno dugačak i meni teško probavljiv uvod koji koketira s psihodelijom i u kojemu ta gitara zavija i cmolji, ali onda, kada ste već izgubili svaku nadu, možete čuti Girls kako sviraju pravi, punokrvni rock and roll. Meni je ovo najmanje dobra pjesma na albumu, ali i ona ima trenutaka i to trenutaka koji su toliko snažni i lijepi da mi zbog njih nije teško trpiti početak zbog kojega mi raste hemoglobin.

Kada bih trebao album opisati u jednoj rečenici rekao bih da on puno više duguje Burtu Bacharachu nego Stephenu Malkumusu, ali je svejedno odličan. Ništa protiv Burta, ali u mom malom svemiru ovaj drugi ipak ima više kredita.

Ako će drugi album Girlsa zvučati kao ovaj EP prilično sam siguran da će biti album godine. Bez obzira kada bude objavljen i bez obzira na konkurenciju.

www.myspace.com/girls
www.truepanther.com/girls