Kad kažem “veterani hrvatske improvizacijske scene i nositelji slobodne glazbe”, nekako baš ne pada na pamet brdo izvođača ili bendova. Zapravo, ta se scena može svesti na svega dva ili tri imena. Brio, zagrebački duo koji čine braća Gordan (gitara) i Neven (bubnjevi) Krajačić, postoji već zbilja dugo. Možda ste ih vidjeli i čuli dok su nastupali kao predgrupa na nekom od koncerata free jazz velikana i improvizatora koji su posjećivali Zagreb, možda ste čak ciljano išli na njihove koncerte, no općenito je riječ o bendu iz vrlo specifične glazbene niše koju prati vrlo specifični i uski krug ljudi. Barem je tako bilo dosad. Jer njihov je novi, četvrti album ujedno i njihov najpristupačniji uradak. Improvizacijske, nojzerske i free jazz eskapade svedene su na minimum, a usvojeni su minimalizam i jednostavniji žanrovski elementi. Brio sada svoju eklektičnost ispoljavaju kroz raznolikost stilova koje su uspjeli nagurati u sedam pjesama i pedesetak minuta na novom albumu “Acid Cock”. Uspješno ili ne, teško je reći.

Brio su, inače, migriravši od akustičnog prema električnom, od hermetičnog prema ekstrovertnome, postali i prilično ljuti. Manje filozofije i igranja tišinom, više agresije i buke. Nakon zaokreta prema (post-)rocku na prethodnom albumu “What We Got Ourselves Here is a Problem in Communication“, sada su nam braća Krajačić pripremila novu, još radikalniju verziju svoje glazbe. “Acid Cock” je zvuk krajnje napižđenog benda i prilično frustriranih ljudi ljutih na svijet, na Hrvatsku i na političare, na gužve u prometu i nekolegijalne promotore, a ta se gorčina i srdžba slijevaju kroz album, obilježavajući pritom svaki njegov zvuk. “Acid Cock” djeluje kao intenzivno, mračno iskustvo. Ili vam se barem tako čini dok slušate prvu pjesmu na albumu, odličnu “JFK’s Last Speech”. Ponavljajući, minimalistički bubnjevi, beznadnost, prilično dobra atmosferičnost ostvarena korištenjem recitacije te zvonka pojavnost (akustične i električne) gitare čine tu pjesmu jednom od uspješnijih na albumu. Nelagoda i nespokoj vam se počinju prikradati i lagano vas gušiti dok slušate taj početak albuma. Kao da je netko jako naljutio Neila Younga, kao da je netko prigušio Lean Left, Brio pljuju otrov. Istovremeno ta pjesma pokazuje i potencijal te kreativnost benda, a njena vrijednost nije nimalo umanjena negativnom energijom koja ju zaposjeda i koja iz nje isijava. Gledajući samo tu skladbu, riječ je o ogoljenom punk rocku (više u smislu atmosfere i stava nego zvuka) na čijem repu visi improvizirana glazba i “stari” Brio. Električna gitara potisnuta je u pozadinu, a u prvom se planu javljaju fraze na akustičnoj gitari, tako opake i sirove. Ipak, već je i na ovoj pjesmi lako primijetiti strukturiranost koje na prva dva albuma nije bilo. Postapokaliptično više negoli postmoderno. I odlično, nema što.

Zatim stiže druga pjesma. “Hm”, začudit ćete se, “ovo baš nema veze s onim prije.”. I zbilja, nema. Prelazak s prve na drugu skladbu prilično je grub, kao da vas je netko izvukao iz jednog i uvukao u neki drugi, paralelni svemir. Ali nema veze, i dalje se prži, i dalje je to odličan materijal. Intenzitet svirke je pojačan, električna gitara sa svojom abrazivnom distorzijom i mračnim tonom preuzima glavnu ulogu, a bubnjanje postaje istrzano i frenetično. Gitara luđački škripi uz ulete tremolo-trzanja pa vam se na trenutak učini da su dečki slušali puno black metala u posljednje vrijeme. Weasel Walter i The Flying Luttenbachers bi se ponosili. Zato je “It Must Be Painful When It Slides In” stvar koja prijeti da će vas otpuhati i silovati. Sa svojim višestrukim slojevima gitara kroz koje ponekad izviri i Derek Bailey (na čiji je stil svirka Gordana Krajačića u prošlosti često podsjećala), ovo je ujedno i pjesma koja će se najviše svidjeti ljubiteljima improvizirane, energične glazbe. No prijetnje metaforičkim silovanjem iz naslova pjesme ostaju samo to, prijetnje. Jer nastavak albuma je, nažalost, mlak. Krene treća pjesma… i sve se raspline. Agresija se više ne osjeća u glazbi, naslovi pjesama ne prate njihov ugođaj. Opet se čudite naglom prijelazu između dvije skladbe, ali sada ta promjena više nije baš ni toliko pozitivna. Te se izmjene od intenzivnog ka mlakom pa natrag, događaju kroz čitav album. Mijenjaju se raspoloženja, mijenja se atmosfera i gubi se osjećaj kontinuiteta. Kao da na jednom albumu slušate pet-šest različitih bendova. Briov kameleonski pristup glazbi u ovom slučaju nije ispao pretjerano pozitivan. Ono što je počelo kao mračno, moćno i prilično jedinstveno čitanje fuzije post-punka i njihovih prethodnih, slobodnijih težnji, sredinom se albuma razvodni na razinu bluesy rocka.

Slušanje se ovog albuma zato pokazalo pomalo iritantnim iskustvom. Na trenutke duo zvuči apsolutno briljantno, kao na već spomenute prve dvije pjesme, no onda se te odlične ideje i trenutci izgube i zamijene nečim skroz zaboravljivim. Dobar primjer je treća stvar na albumu, bluesom inspirirana i lakoprobavljiva “You Will Find Me Under the Rainbow, Pissing With a Hard On”. Orgulje svojim laganim kotrljanjem guraju pjesmu naprijed dok gitara neprestano, opet i opet, vrti jednu te istu temu. Zanimljivo za slušati minutu ili dvije, a zatim samo naporno. Pjesma zbog prisutnosti orgulja i zbog naravi segmenta koji svira gitara djeluje gotovo veselo, a na kraju se pretvara u baladu. Je li to znak predaje pred svijetom, poručuju li time svim idiotima da su pobijedili? Ništa bolja situacija nije ni ni na naslovnoj “Acid Cock” koju određuje vrlo ravna i neinspirirana kombinacija bluesa i hard rocka. Zatim ipak tračak nade jer peta je skladba jako dobra. Ni ona se baš atmosferom ne uklapa u tematiku albuma, ali možemo to zanemariti s obzirom na to da je zvukom vrlo zanimljiva. Kao da je ispala s albuma Johna Scofielda i pritom se uvaljala u iznenađujuće elemente modernog kreativnog jazza. Tijekom slušanja pjesme, Mary Halvorson i njen septet bljeskali su mi pred očima. Kotrljajući ritam, sinkopirani bubnjevi te i dalje prisutni, ovaj put prigušeni tragovi bluesa. Šteta samo što taj jako kvalitetan dio ploče ne potraje malo dulje. Šestom pjesmom, koja zapravo podsjeća na treću, vraćamo se lošijem dijelu materijala. Vraćamo se ogoljenom, straightforward stilu s ponekom interesantnom frazom na bubnjevima (gotovo da se rađa solaža na početku!) dok gitara ostaje melodična i pitka. Za kraj, povratak na početak! Posljednja pjesma, “Yellow”, predstavlja drugu polovicu one odlične uvodne skladbe i sadrži sve njene stilske odrednice. Jedino… što to zapravo te dvije pjesme zaokružuju, koji je zajednički smisao preostalih pet pjesama? Stilska eklektičnost je nešto što značajno može obogatiti album kada pjesme povezuje neka misao vodilja ili zajednički feeling unatoč njihovoj glazbenoj raznovrsnosti. Mr. Bungle (“Disco Volante”) i Estradasphere (“Palace of Mirrors”) znaju kako se to radi, ali takve koherentnosti i konzistentnosti na ovom izdanju osjetno manjka. Ili barem meni promiče ta neka tajna veza.

Moram reći da razumijem zašto je ovakva stilska i žanrovska promjena bila nužna Briju. Slika prva: neuspješni pokušaji nadglasavanja brbljave publike tijekom akustičnog, improviziranog nastupa (prije koncerta kvarteta Petera Brötzmanna i Joea McPheeja 2005. u KSET-u). Slika druga: zdvajanje nad ulogom i smislom “slobodne” glazbe; je li ta glazba uopće danas slobodna i svježa ili je u pitanju licemjerje? E pa zaokretom u stilu riješili su oba ta problema, pokazali su srednji prst uštogljenosti i zatvorenosti scene kojoj su nekad pripadali, ali i poručili publici da će se njihov glas čuti, htjeli to nepažljivi i nepristojni posjetitelji koncerata ili ne. Ništa lošeg u tome nema, ali ja bih ipak bio zadovoljniji kada bi ubuduće materijal bio pametnije složen i sličniji specifičnim, vrhunskim trenutcima s ovog albuma i kada bi se barem dio “slobode” s prva dva albuma malo više pojavljivao. Ostavite pristupačnost nekome drugome, nekome manje talentiranome jer iako je ovo solidan album, mislim da to Brio može i puno bolje.