Ovih dana svi se pribojavaju pisanja o glazbi. Čak i jedan Vatroslav Miloš, za kojeg bih rekao da se plaši svega osim pisanja, priznaje da je uplašen. Toliko nama - poklanicima dobre glazbe! - znači na dobar način predstaviti jedan album široj publici, obratiti pažnju na njega, podijeliti svoje oduševljenje s istim. Kad već iz objektivnih razloga ne mogu uskočiti na vlak čije je posljednje odredište Japandroids, mogu se ukrcati na vlak na kojemu piše kako su kalifornijeske bukadžije zvane Deerhoof izdali ponajbolji album 2012. godine.

Krucijalno slijedi: ovaj nosač zvuka mi se ne bi ni najmanje trebao dopadati. Naime, moj jedini susret s glazbom Deerhoofa dogodio se prije nekoliko godina kad sam svoje osjetilo sluha izložio njihovom uratku "Offend Maggie" koji je bio prikladna bučna zaigranost simpatične četvorke iz San Francisca. Proteklih sam nekoliko tjedana tražio glasnu glazbu jer preferiram zvuk distorziranih gitara. Plus, dok ih slušam, teško razmišljam, a ovih dana ne želim razmišljati ni o čemu.

Na prvu, oštro - album je smeće. Gdje su distorzirane gitare, gdje je gromoglasni bubanj? Ništa od toga. Barem ne ovaj put. No, događa se nešto čudno. Nemam problema sa promjenom zvuka, i to promjenom zvuka u smjeru koji najmanje priželjkujem, koji je glazbena podloga mučenja u devetom krugu pakla: electro-synth-shit. Album se zove "Breakup Song". "Možda te naslov privukao", primijetio je kolega. "Možda i jest", pomislih i ja sam. Ali nije. Kako god, istinu ne treba izbjegavati, novi uradak Deerhoofa je o ljubavi i sve što ona nosi, a katkad nosi i neminovne prekide.

Moja sklonost prema nešto opširnijim pjesničkim narativima u glazbi odveć je poznata, ali istinu o prekidu koju zbori Satomi Matsuzaki morao sam primiti na potpuno drugačiji, osebujniji način. Cjelokupan album nosi stremljenje ka minimalizmu i repetitivnosti, zato umjesto grandiozne lirike, deskripcije emotivnog stanja naše protagonistice, imam(o) čast slušati struju svijesti gđice Matsuzaki, mantranje o pojedinim odlomcima njenoga života, kirurški precizna seciranja i citiranja onoga što je rekla ona; što je rekao on.

Izdvojiti tek nekoliko pjesama s albuma je zločin, jer sve su blještavi biseri bačeni pred nas, svinje. Svinja kakva jesam, ja ću, ipak, izvojiti samo njih par. Uvodna "Breakup Songs", koja služi k'o diskretno upozorenje što nas čeka, tjera na kretanje uz najjednostavnije sarkastičan odgovor onomu koji kaže da je gotovo: "When you say it's all over... Hell, yeah! ". Na nju se nastavlja "There's That Grin" koja miješa nekoliko glazbenih rješenja - od zvuka koji dobijemo kad smo na čekanju preko ambijentalnih klavirskih dionica pa sve do nabrijanih gitarskih pasaža - dok Matsuzaki sa svojim zvonkim glasom molećivo izgovara  "There's that grin, don't make me fall in love with you again... "

Plesno. Sjetno. Himnično. Ritmnično. Hipnotično. Melankolično.

Jesenje. 

deerhoof.net