Uzao sam si malo vremena računajući da ću prije pisanja imati priliku pogledati dokumentarni film "Fever Year" kojeg je snimila Xan Aranda prateći Andrewa Birda na turneji nakon albuma "Noble Beast" (2009.). Osim nastupa s uigranom ekipom koju već godinama čine Martin Dosh, Michael Lewis i drugi, na njemu je zabilježeno i gostovanje Annie Clark iz St. Vincent. No, "Fever Year" ne znači samo prebukirana i iscrpljujuća koncertna godina, već u ovom slučaju doslovno znači da se Bird tokom turneje zbog kreativne hiperaktivnosti i svakodnevnih koncerata doveo u stanje konstantne groznice. Tako drugi pišu da film osim koncertnih nastupa prati i fragmente kreativnog procesa te autorovu polaganu mutaciju u iscrpljeno biće koje se bori s vlastitim entuzijazmom i predanošću pri izvođenju i stvaranju glazbe:  

…being an island. If you’re so self-sufficient, who’s going to put you through the ringer and who’s going to break your heart? You do it yourself, which of course is impossible. It’s as impossible as seeing your own eyeball. It’s all about getting so close to the source that things start to shutdown. - "Mutate To Survive" thequietus.com

Nadao sam se da ću gledajući film dobiti bolji uvid u novi album, ali Bird je od redateljice zatražio da film ne ide u distribuciju i kina, već samo po festivalima. Taj je psihofizički krah na kraju analiziran i preboljen već u pjesmi "Eyeoneye" s kojom je novi album "Break It Yourself" najavljen: You’ve done the impossible now / took yourself apart / made yourself invulnerable / no one can break your heart / so you break it yourself.

Ostatak materijala odmotavao se polagano, a za pop numere slične najavnoj "Eyeoneye" trebati ćemo se ipak vratiti na prethodna izdanja ("Heretics", "Oh No", "Fake Palindromes"…). Marljiviji obožavatelji već su se naviknuli na raznorazne eksperimente i slobodnije aranžmane ovog majstora violine, zviždanja i loopova pa njima novo izdanje ne donosi neku drastičnu i revolucionarnu promjenu u zvuku. No, ispada da se Bird nakon komercijalno uspješnijih albuma "Armchair Apocrypha" i "Noble Beast", svjesno ili možda čak nesvjesno, odlučio obratiti isključivo samo najstrpljivijim fanovima. Krajem prošle godine potpisao je za Mom+Pop, pa je u međuvremenu njegovo prvo izdanje za tu izdavačku kuću bio soundtrack za film "Norman", a nedugo prije novog albuma mogli smo ga čuti i u Muppetima. Očigledno si je uzeo malo više vremena za novi materijal, a način snimanja i materijal bez čvrstih uporišta na prvu loptu su pokazatelji da je Bird iz svoje grozničave godine izašao mudriji i opušteniji, bez potrebe da komplicirane forme dodatno usavršava i šminka za široku publiku. Štoviše, one su savršene čak i kada ih se u studiju snima uživo. Ukoliko ste redovno pratili njegov ciklus paralelnih samoizdatih live albuma "Fingerlings", onda vam pristup s "Break It Yourself" ne bi trebao predstavljati nikakav problem. Ukoliko niste, onda savjetujem malo više strpljenja, jer cijela priča postaje zanimljivija jednom kada uplovite u novootkrivenu opuštenost kroz koju Bird kao da želi staloženo rezimirati preboljene prekide i posljednjih nekoliko godina uspješne karijere.

Album je snimljen u jednoj prostoriji, na starom Tascam magnetofonu i s provjerenom ekipom. Sve je odrađeno uživo i bez dodatnih nasnimavanja, a u to je teško povjerovati jer SVE znači i gomila loopova koje Martin Dosh i on proizvode na licu mjesta. I sasvim je jasno zašto ćete posumnjati u to već nakon što poslušate prvu "Desperation Breeds... ", ali preporučam da uspješnost njegovih metoda provjerite na bilo kojem live videu (svaka sličnost s Merrill Garbus iz tUnE-yArDs je slučajna).

Iako njegovo razigrano štipanje po violini uvijek podsjeti na afričku koru, a irski folk i afro ritmovi s "Danse Caribe" i orijentalni melosi s "Orpheo Looks Back" tjeraju na ples, centralne se teme nalaze na mirnijem i meditativnim pjesmama. Tako "Lazy Projector" na ovom albumu ima istu funkciju kao "Armchairs" na savršenom "Armchair Apocrypha". Štoviše, čini se da je u pitanju ista bivša ljubav, samo što je od prekida prošlo malo više godina koje su sa sobom donijele mudrost i pomirenje. Dok je "Armchairs" bila dramatična i sve više pogubnija nakon svakog sljedećeg slušanja, nova pjesma svu mističnost i dramatičnost nenadanog prekida prepisuje trenutnom hiru, zastranjivanju, pogrešnim očekivanjima ili nečemu čemu jednostavno ne možemo uvijek doskočiti iako smo uvjereni da radimo sve što nam je u moći da spasimo vezu u koju bezgranično vjerujemo: It's all in the hands of a lazy projector - forgetting, embellishing, lying machine. Slični se zaključi povlače i na pjesmi "Lusitania" u kojoj gostuje Annie Clark i gdje se drama o potopljenom brodu s početka Prvog svjetskog rata koristi za usporedbu s davno svršenom vezom. Kao događaj o kojemu se više ne uči, nešto što smo apsolvirali i praktički zaboravili - We don't study these wars no more. Opuštajuća sjeta postaje sve mirnija prema kraju kada se Bird na "Sifters" i "Fatal Shore" predstavlja u najintimnijem izdanju do sada, bez velikih metafora i izravno izlažući najjednostavnije i najiskrenije osjećaje.

"Break It Yourself" je polagano i spontano baratanje fascinantnim talentom i najtoplijim emocijama. Pomiren i sretan, s čvrstom fanovskom bazom i studiom na farmi Bird izjavljuje: Music swallowed me whole. I am what I do. O ne, nije poludio. To mu mi samo malo zavidimo.

breakityourself.andrewbird.net