Brain f≠ dijele moje mišljenje o sistemu. Za početak, odabrali su ime koje je skoro nemoguće pretraživati na internetu ako ne znate da se to čita Brain Flannel. Logika iza takve interpretacije imena mi nije jasna, no ja sam osoba koja smatra da su dijakritički znakovi kreacija jezičara s kompleksom manje vrijednosti u odnosu na ostale znanosti, pa vjerojatno nisam dovoljno stručan iznijeti suvisli komentar.

Muzika koji sviraju sukladna je s imenom koje nose. Tek na momente suvisla masa tonova i zvukova koja odbija klasičnu kategorizaciju. Svu muziku koja je pomicala granice na početku nije bilo moguće kategorizirati, pa bi se dalo pomisliti da su Brain Flannel neki novi radikalni mislioci, ali to nije slučaj. Zvuči apsurdno, ali "Empty Set" uspijeva biti neoriginalan unatoč tome što zvuči drukčije od svega ostalog. Nije nužno da Brain Flannel direktno podsjeća na neki određeni bend, iako su mi Bomb The Music Industry! i New Bomb Turks više puta pali na pamet, nego odaje dojam parodije avangardnih bendova.

Kombinacija hardcore punka, garage rocka, psihodelije i čega sve ne, djeluje višekao namjerno iritiranje slušatelja, nego iskren pokušaj ljubitelja žanra da se izraze kroz muziku koju vole. Tome treba pridodati i vokale pjevačice Elise Anderson za koju, iako sudim isključivo prema površnim karakteristika njenog glasa, jednostavno znam da je tip osobe koje te osuđuje ako ne znaš razliku između mochaccina i frapuccina. Kada još uz to počne nizanje klišeja za klišejom poput 'You dont work, you just fit in' i bezbrojnih vikanja 'Fuck off' dobijemo sliku bend koji se ili relativno kvalitetno zajebava na vlastiti račun, ili je tragično neinformiran. Čak i da pretpostavimo da se zajebavaju, rade to dosta lošije od Worlds Scariest Police Chases čije ime albuma "NOFX...and out Come the Wolves Dookie" govori sve što trebate znati o njihovoj ozbiljnosti.

Lagano se onda zapitati zašto ja tu trošim vaše i svoje vrijeme pričajući o bendu čija me glazba ne zanima previše. Pa jednostavno, bilo bi dosadno kada bi samo mlatio mrtvog konja s ista četiri pop punk benda. Moguće da sam postao cinični šupak koji vidi pretencioznost u eksperimentaciji i Brain Flannel stvarno sviraju nešto novo i drukčije. Unatoč svim manama sigurno se radi o albumu koji je vrijedan barem jednog preslušavanja. Možda se jednog dana šizofreni majmun u središtu Pitchforka odluči baciti fekalije baš u njihovo ime na ploči koja određuje sljedeći veliki indie bend, a onda ćemo mi imati priliku izgovoriti rečenicu o kojoj sanjamo: 'A gdje si ti bio kada su Empty Set svirali'.