Ovaj pjevač, rodom iz Foče, na sceni se susjedne Bosne i Hercegovine pojavio prije nekoliko godina. Potpuno nepoznat, Božo Vrećo je svojim nastupima u Kući sevdaha, brzo zaokupio pažnju, kako svojim izgledom, tako i svojim pjevanje. Pogotovo svojim nevjerojatnim pjevanjem.

Nisam stručan da bih opisivao njegovu boju glasa, ali znam napisati da je dovoljno čuti samo nekoliko njegovih stihova da bi ostao zapanjen. Na toliko ljepote u gasu, ali i emocija prilikom pjevanja, rijetko ćete naići, a u kombinaciji sa sevdahom to djeluje potpuno očaravajuće. Uostalom, svi oni koji su prošlog tjedna bili na njegovom prvom koncertu u Zagrebu, kada je nastupio s grupom Halka, znaju o čemu pričam. Svi ostali će saznati kada poslušaju poneku njegovu pjesmu...

Teško se odlučiti na snimanje a capella albuma, a nakon što je s Halkom probio diskografski led, Božo Vrećo se na takvo nešto ipak odlučio. Uostalom, u Kući sevdaha je ionako pjevao bez pratnje pa straha od takvog pjevanja očigledno nije bilo.

Drugi problem koji ovakav album može imati je da bude dosadan za slušatelja. U današnje doba ljudi rijetko uopće slušaju cijele albume, a još rjeđe to rade kada na njima nema nikakve glazbe već samo glas. Taj problem nestane na prvim stihovima uvodne "Znaš li da se svakog dana molim", jedne od dvije potpuno autorske pjesme. Jednostavno, Božov glas vas istog trenutka obuzme i povede u svoj svijet, svijet sevdaha.

Oko sat vremena traje ovo putovanje, a u njemu nas Božo vodi nekim općepoznatim mjestima ("Anadolka", "Slavuj ptico mala", "Il' je vedro, il' oblačno", "Okreni se niz đul-bašću") koje u njegovim izvedbama dobivaju potpuno novu dimenziju. Tu se i neke manje poznate tradicijske pjesme, poneke velikana poput Zaima Imamovića ili Jovice Petkovića, a najveća vrijednost je činjenica da je Vrećo napisao dvije ponajbolje pjesme na albumu. Uz spomenutu "Znaš li da se svakog dana molim", tu je i "Lejlija", za koju je snimljen i spot, a predstavlja pravi hit. Vrećo je uspio napisati pjesmu u potpuno tradicijskom, sevdah duhu, s temom i izvedbom koja vuče suzu u oko, a apsolutno je nemoguće pjesmu poslušati samo jednom. Uostalom, uvjerit ćete se u to kada dođete do kraja ovog teksta...

I taj autorski udio u cijeloj priči, dokazuje koliko Božo Vrećo živi sevdah. Možda bi se netko s ovakvim glasom, kada bi se barem malo probio, odlučio na komercijalni pristup cijeloj priči, ali to od njega, prilično sam siguran, nikada nećemo dobiti. Jednostavno, Božo Vrećo živi sevdah, a još je važnije to što ga razumije i nema straha istraživati ga te vidjeti koliko daleko u tim istraživanjima može doći. I kao interpretator i kao autor.

Na cijelu priču odlično nadovezuje Vrećov izgled. Njegova transseksualnost često se u nekim medijima stavlja u prvi plan, ali ona je samo izvrsna nadogradnja na njegov stil pjevanja. Božo se voli odijevati kao žena, na koncertu je bio razigran poput neke djevojčice, a osim što se sve to odlično uklapa u (ne)skrivenu seksualnost koje je puno u sevdah pjesmama, taj izgled spaja i tradicijsko pjevanje s modernim vremenima. Tradicionalisti bi možda Božu i nešto prigovorili, samo kada bi to mogli kada ga čuju kako pjeva, a one moderne Božo možda svojim radom i usmjeri prema tradiciji.

Božo Vrećo je, jednostavno rečeno, diva. Osoba koja zapanjuje svojim vokalnim sposobnostima, ali i osoba koja uživa na sceni i želi svojom izvedbom dio čarolije prenijeti i na slušatelje. I to mu, bez imalo problema, uspijeva.

p.s. Praktično paralelno s ovim albumom, Gramofon Records je objavio i drugi album grupe Halka nazvan "O ljubavi". I tamo možete uživati u Božinim izvedbama, ovaj put uz instrumentalne pratnje. Halka je dobar projekt, lijepo je da u repertoaru ne pate od 'klasičnog' sevdaha već slušateljima nude i neke nepoznate pjesme. Iako pate od prilično predvidljivih aranžmana na koje smo već navikli u ovom novom valu sevdaha, nije Halka loša, to nikako. Ipak, glavna im je snaga Božo Vrećo, a kad je već tako, onda ipak preporučujem "Moj sevdah". "O ljubavi", kao i prvi Halkin album, neka bude dodatna literatura.