I odgovor nije ni malo pozitivan. Jer, kako smo već rekli u petak, ako već ni Langhorne Slim ni Deer Tick nemaju nešto spektakularno za reći, možda to barem mogu upakirati u nekakvu atraktivnu ambalažu. Ali izgleda da ni to nisu u stanju. Naime, iako je nespretna i sirova izvedba ranijeg materijala zamijenjena ambicioznijom i fokusiranijom zvučnom slikom, sve i dalje ima okus amaterizma.

Međutim, jedna stvar je kada taj amaterizam prati jednostavne, gotovo punk aranžmane kao prije. Tu barem ima šarma. Ali kada odlučiš ponuditi žanrovske epove, bazirajući ih na jeftinim trikovima, ostaješ bez zaštitne mreže neobavezne zabave i pretvaraš se u umjetnika čije ambicije zaslužuju ozbiljnije seciranje.

Za Mršavka smo manje-više sve rekli. Bluegrass prebiranje po žicama, frenetična brzina i pjesme bez glave i repa zamijenjene su glomaznom sviračkom pratnjom, pretjeranim aranžiranjem i ispeglanim studijskim slaganjem svega navedenog. Potpuna promjena stila ipak ne uspijeva sakriti slabašne pjesme i isforsiranu izvedbu. Ukratko, Mršavko je 100% stil, sadržaja nigdje. Uostalom, ovakva radikalna promjena zvuka definitivno je bliža nečemu što bi napravila osoba u potrazi za bilo čime što je može približiti široj publici, nego samosvjestan autor koji prolazi kroz novu kreativnu fazu.

Krpelj je ipak nešto manje proziran. Rani materijal pun tenzija kakve možemo naći na svakom adolescentskom indie rock albumu obojanom cow-punk žestinom zamijenjen je ozbiljnijim pristupom strukturi pjesme i posebice atmosferi. Čak i iritantni vokal u ovom okruženju bolje funkcionira, ali, u mom slučaju, i dalje ostaje nepremostiva prepreka prema nekoj dubljoj vezi s materijalom.

U njegovom slučaju, pjesme ne pate toliko od pretjerane površinske glazure, koliko od problematično postavljenih temelja. Naime, pjesme imaju i po nekoliko vrhunaca i sve se odvijaju po istom principu - nakon minimalističnog, pustinjskog uvoda, slijedi patetični vrhunac dodatno pojačan kmečavim vokalom i stereotipnim tekstovima.

Mršavkov novi materijal možemo staviti u ladicu s ljigavijim pokušajima Josha Rittera. Krpeljov, pak, traži društvo nekoga manje blještavog iz vana, ali više sklonog kompliciranim pripovjedačkim tonovima. Na pamet mi pada Jonathan Richman u country trenutcima, s dozom Jona Langforda i The Waco Brothers. Naravno, bez patine kakvu sa sobom donosi status spomenutih punk legendi.

Ipak, više od ičega, ova dva albuma nalikuju nečemu što bi se moglo naći na Glitterhousevom katalogu sredinom 90-ih. Sjećate se vremena kada je eksploziju americane pratila gomila bendova sterilnog zvuka koji je negdje bio manje, a negdje više country, ali uglavnom uvijek nenadahnut i neoriginalan? Ne sjećate se? Poslušajte ova dva albuma i znat ćete o čemu pričam.

Uglavnom, oduzmite niše u koje se svojevoljno svrstavamo i ovo su albumi koji nemaju nikakvu vrijednost. Tek u njima, oni dobivaju svoj smisao, jer pružaju nove doze željenoga. Samo eto, za razliku od prvih pokušaja koji se u vodu bacaju, ovi najsvježiji daju odgovor na pitanje o budućnosti dva mlada autora koji imaju tendenciju da zagrizu više nego što mogu prožvakati.

Nešto slično radi i Ante Tomić, da zatvorimo krug književnih referenci. Čovjek bi bio granični genije da se drži komentara i kolumni od nekoliko kartica. Ono, light verzija Smoje za nove generacije koje mirno egzistiraju u svom svijetu brinući jedino o mjesečnoj plaći, ne bi li si barem djelomično osigurali život o kojem sanjaju. Samo, neki vrag mu ne da mira i uporno štanca knjige u kojima pokušava tu britkost prenijeti u zahtijevniju formu. Jebiga, odjednom se iz duhovita čovjeka sa srcem na mjestu pretvara u amaterskog pisca koji muku muči s prohtjevima zanata, dok usput potencijalno duboke dosjetke mutiraju u plitke i nategnute poante.

Problem je naravno u formi, ne u autoru. Isti čovjek, isti um, iste namjere, ali bez svjesnosti o vlastitim ograničenjima. Slična stvar se dogodila i junacima ove duple recenzije. Htjeli su napraviti korak naprijed, a nisu se makli s mjesta. Obzirom da znamo kako je i noga u guzicu korak naprijed, to samo podcrtava koliko su podbacili. Tomić bar ima svoje kolumne kojima se uvijek može vratiti, a ova dvojica više nemaju ništa, jer su potpuno odbacili prvi album kao izvor nade, te iznad njega postavili ovaj novi, ambiciozniji materijal nakon kojega nam ostaje samo zaključiti kako žanr americane zbog njih nikada neće biti ništa bogatiji i zanimljiviji.

http://www.deertickmusic.com
http://www.myspace.com/deertick