Tu i tamo imamo primjere da su autori jednostavno kompletno nezainteresirani za medijsku mašineriju koja za sebe misli da je alfa i omega sveg postojanja. Jer kako bi ja danas pobrisao prašinu i zalio cvijeće da neznam što ovaj tjedan radi Gego ili da je glumica s najviše celulita u Hollywoodu braku rekla ne?!

Tako danas rijetki znaju gdje su točno J.D. Salinger ili Thomas Pynchon usprkos svom planteranom uspjehu, jer ih jednostavno ne interesira da se njihova ličnost povlači po novinama umjesto toga što su stvorili. Oprostit ćete mi što nisam iz svog kronično dekoncentriranog mozga izvukao neku glazbenu analogiju, ali sve što mi je palo napamet su Slipknot, a o njima ne znam ništa.

Pošto je glazbeniku ipak gotovo nemoguće ostati anoniman i nepojavljivat se u medijima pošto je vezan uz žive izvedbe svoga stvaralaštva, MF DOOM se odlučio za slijedeću logičnu opciju; maskom opstruirat lice. Možemo sad teoretizirat i tome koliko je to kul ili nije, i koliko je to svrsishodno ili ne, ali činjenica ostaje da se MF DOOM odlučio za izričaj pa uzoru na hrvače iz sredine XX. stoljeća. Oficijalno stoji da maska služi kako bi se prikrili ožiljci koji su nastali u obračunima s glazbenom industrijom.

Meni se odmah na prvu dopao pristup nekoga u hip hop kulturi, koja je debelo bazirana na kultu ličnosti, tko je odlučio neodvojivo spojiti ličnost s glazbom. Od ove godine samo DOOM (MF je spremno ostavio iza sebe kako bi i opet napravio preinake u liku koji mu je očito postao preasocijativan) odlučio je izvest foru vuk-betmen i od sebe stvoriti simbol. Iako bi svi vrlo lako mogli doći do pravog identiteta i izgleda ovog repera to jednostavno više nije bitno. DOOM je iznad toga. DOOM nije stvarna ličnost.

On je glas u glavi kojeg možemo materijalizirat, no nećemo nikad znat zasigurno da li on uistinu tako ili ikako izgleda.

Apsolutni kralj rima slobodnih asocijacija i flow-a toka svijesti DOOM je nakon gotovo 5 godina od Madvillaina i 4 godina od "The Mouse And The Mask" složio album za koji su ljudi s Lex Records tvrdili da je evolucija svega što je DOOM do sada snimio.

(HA! Sad sam se sjetio: GORILLAZ!! To je dobar primjer simbolizma i dekonstrukcije kulta ličnosti u glazbi...)

24. ožujka u prodaju stiže "Born Like This", ploča koja je na DOOM-ovom myspaceu najavljivana sa pjesmom "Ballskin" koja sve što se moglo očekivati. Podloga smrdi po ranojutarnjem jointu, a trajanje je podešeno na 1.30. I to je još jedna od odlika i kvaliteta ovog izvođača. Stvari traju kol'ko trebaju. Nema rastezanja, nema produkcijskog samozadovoljavanja. Ako njemu treba minuta i 24 stiha da kaže što ima, to je to. Pametnom dosta.     Na "Absolutely" DOOM je ponovno u društvu Madliba. Sve što vam treba je u prvom stihu: "Absolute power corrupts absolutely...", dok "Rap Ambush" sa potresnom lakoćom baca paralele između ratnih akcija i obračuna s nevidljivim MC neprijateljima; „INCOMING RPG! Rhyme propelled granade...“.     Osim Madliba imamo pravi panteon gostujućih producenta i MC-ja. Dvije stvari potpisuje pokojni J-Dilla, jednu Prince Paul, a vokalni doprinos albumu dali su Ghostface Killer, Reakwon, Slug i Bumpy Knuckles koji na "Bumpy's Message" preko automatske sekretarice izlaže svoje viđenje glazbene scene i poručuje DOOM-u da mu je zen moto za 2009. „Fuck everybody“.

Već ranije iskazano poštovanje prema Charlesu Bukowskom ovdje sa "Cellz" dobija iznemirijuću reprizu. Uzevši govor Bukowskog za uvod u stvar ne možete se oteti dojmu strave koji vam se uvuče pod kožu dok Bukowski izjavljuje "Born like this, into this.. as the chalk faces grin... into a country where the jails are full and the madhouse is closed... radiated men will eat the flesh of radiated men..."

"Still Dope" drži štangu old schoolu sa više nego finom MC-icom kojoj nažalost nisam našao ime. U međuvremenu se Thom Yorke prijeti remiksirati "Gazillion Ear", a jedino gdje bi se moglo radit probleme je na "Batty Boyz" u kojoj se eksplicitno dere po homo-zajednici. Za sudjelovanje u debati morate dobro poslušati stvar i razlučiti metafore od realnosti, a zatim se ulogirati ovdje i formirati javno mijenje. Iako nisam nikad podržavao da se za neke situacije toleriraju izjave kao "ciganjenje" ili "pederčina" premda znam da se direktno ne odnose na spomenute skupine ljudi već su jednostavno odraz društvenog uvjetovanja, u DOOM-ovom slučaju se jasno čuju kritike hip hop scene kroz metafore koje ja ne bi koristio.

Ali zato je on Supervillain.

Nije opravdanje već razlog.

No, čak ni "Batty Boyz" mi nije pokvario dugo očekivanu ploču od jednog vrlo relevantnog izvođača. DOOM vam nudi tok poludementne svijesti koja se zabavlja slažući slike kao filmski montažer na LSD-u. Psihodelija koja ima više s realnošću nego bilo koja od svih onih lažnih selebriti ikona koje vam se smiješaku dok vas žele odvući na svoju ispraznu razinu. Koje nose masku koja nije od kroma nego od tri sloja ružne šminke.

DOOM vam dotle istovremeno nudi sve i ništa. Na vama je što ćete čuti i ponijet sa sobom. Ako netko traži više od ovoga nije naučio ništa o životu.

ALL CAPS!