Smiješan taj prst sudbine. Ako nije u oko.

Zadnjih 3 dana samo slušam prvi Wu-Tang. Taj album, odnosno njegove podloge su pod popriličnim utjecajem kineskog zvuka? Ajmo reći orijentalnog. To zvuči kritičarski uvjerljivije. Ali, u biti, kineskog. Ne vijetnamskog, ni mongolskog, već kineskog.

Dva tjedna prije toga sam opsesivno slušao nove Gorillaze. Non stop i isključivo. Nije najkul spominjati Damona Albarna kada se spominju Gorillaz, jer svi već znaju cijelu tu spiku, ali jesenti bigulicu baš taj Albarn je napisao muziku za predstavu "Monkey" koja je također pod utjecajem kineskog tradicionalnog zvuka. I tu je apsolutno kineski zvuk u pitanju pošto je u predstava adaptacija kineske mitološke priče. I sad krenem pisati o novom albumu Bonoba i prvo što mi padne napamet jest kako je uvodna stvar, "Prelude", totalno sa soundtreka Ang Leejevog "Čuči tigar, sakrio se zmaj". Ang Lee je s Tajvana. Tajvan je navodno u Kini. Bemti.

Bonobova glazba, iako uglavnom instrumentalna, nije nešto što bih podveo pod instrumentalni pejzaž. Ona je više instrumentalna situacija. Nešto u čemu imate osjećaj da sudjelujete, a ne sjedite i promatrate kroz prozor autobusa. Već godinama gorko-sladak Bonobo je na novom albumu "Black Sands" prepoznatljiv, ali ne i predvidljiv. Nešto kao spoj na slijepo između organskog i sintetike. Prvo ti se čini da nema šanse da će ikad naći zajednički jezik (mig mig gur gur kuiš?!) da bi se par sati kasnije našli kod nje na kauču s primislima stranim svakom zatucanom katoliku. Nešto kao Manitoba/Caribou. Što se zvuka tiče. Ne kauča.

Tokom preslušavanja možete naići na razne zanimljve kombinacije; "El Toro" ima majstorski suprotstavljene policijska-serija blues puhače i vrhunski Havana funk, a "We Could Forever", osim što ima zakon ime, drži vas bez problema na relaciji skate video- Amazona. Razlomljena ritmičnost se provlači kroz "1009" (umobolni tech house provučen kroz Moby '99 filter) i "Eyesdown". "Eyesdown" je jedna od tri stvari s vokalom kojeg je odradila Andreya Triana, novi glas u Bonobovom arsenalu. Njezina mješavina Sinead O'Connor i Roisin Murphy učinila je Sinead ponovno privlačnom nakon što mi je ta žena uništila par pjesma od Asian Dub Foundation i Massive Attack. Ono što Bonobo također uspjeva progurati je Dire Straits saksofon koji mogu oprostiti samo njemu. Najočitiji na "Stay The Same" taj saksofon me reže na vrlo Dave Stewart način, ali kažem, Bonobo to uspije uklopiti da mi je i amaterska kirurgija prihvatljiva.

Naslovna i ujedno i završna pjesma ima momente koje biste mogli ugurati u ploču Do Make Say Think. Meni bi bilo draže da je Simon stavio "All In Forms" za zatvaranje albuma, jer ta stvar je jednostavno savršeni kraj; gorko-sladak ambijent koji probija zidove s maglovitim i potencijalno sablasnim sempliranim ženskim vokalom. Savršeni kraj albuma i eventualno života. Imam osjećaj da kad bih bio koliko toliko zadovoljan sa svojim životom, na njegovom kraju bi se osjećao kao "All In Forms". Ne tužno. Ne sretno. Proživljeno, sa izblijedjelim detaljima i spreman za ono što slijedi.

Ako vam sve ovo nije bilo dovoljno da vam pobudi zainteresiranost, neće ni činjenica da imate Tortoise style stvar od skoro 7 minuta koja se zove "Animals" i koja je totalni rastur i dobra zvukovna jukstapozicija koja umiruje na vrlo nemiran način. "Kong" pak operira na više solarnih nivoa i zvučat će vam taman i rano ujutro i kasno navečer. Cijeli taj Bonobo koncept je dobroćudni, melankoritmični Frankenstein-monstrum.

Ako ste ljubitelj novog RJD2-evog albuma bez straha se laćajte "Black Sands". Ako ništa drugo, onda radi kušanja nečega audio zanimljivog, pa i uzbudljivog. Bonobo je na svojoj novoj ploči pokazao da je majstor čega god to je da radi. Kategorizacija je ovdje samo u funkciji osiromašivanja finalnog proizvoda. No, siguran sam da će se indie ekipa više naložiti na novi Caribou koji je u usporedbi s novim Bonobom gubitak vremena. Sve što je nekad bilo uzbudljivo kod Caribou sada je pretvoreno u zadah jednog revival trenutka. Bonobo nema tih problema. Etikete se teško lijepe, a sav njegov rad na "Black Sands" se može opisati samo kao avant vizionarstvo, nikako retro eskapizam. Na ovo se možete i češkat po glavi i plesati. I popušit koju ili malo očajavat. Novi Caribou možete očekivati kao oficijalnu pozadinsku muziku Bershka dućana.

myspace.com/sibonobo