Kaseta sa snimljenom muzikom kružila je godinama po tuareškim kampovima i šokirala zajednicu eksplozivnom spojem električnog i akustičnog, širokog osjećaja u sviranju koji je istovremeno i poetski i akrobatski dok na suptilan način iskazuje prkos i stav pobune. Ime gitariste je Omara “Bombino” Moctar, a u njemu bubnje i trepere ritmovi pustinje dok su se u prstima susreli sa Jimi Hendrixom, Jimmy Pageom ili John Lee Hookerom.

Treći album po redu, “Azel” snimao se u New Yorku, dok bend puslira bolje nego ikad. Bombino snima iz prvog ili drugog pokušaja, da bi vas razoružao primarnim osjećajem. Njegovo sviranje je opušteno, prirodno, ali i vrlo tehnički zapetljano, iako je primjetno da je tehnika ipak podređenu osjećaju, koji je jedinstven. Taj osjećaj diše slobodu i radost, jer radost sviranja je ključna stavka ovog albuma, i kao takva, izrsno je realizovana. Iz numere u numeru, Bombino će raspaljivati vatre, nekad logorske, a nekad buktinje i voditi putevima solobode i sjedinjavanja.

Moguće je da Bombinovi savremenici poput Tinariwen i Tamikrest više diretkne pažnje u tekstovima poklanjaju političkim i društvenom sadržajem, neraskidivim sa njihovim stilom života. Kod našeg autora prisutna je i ta dimenzija, ali je iznad svega on predstavlja svijet koji se probudio, odakle god da je došao, i koji je zagrlio kulture i one su mu uzvratile. Takav svijet se lagano rađa, tj neki su već tu, i baš im je dobro i zabavno.