Možda će se nekome ova moja sljedeća rečenica činiti čudnom (ili preseratorskom), ali ja bih stvarno volio (barem) jednu zimu provesti u Sibiru, a (barem) jedno ljeto u saharskoj pustinji živeći na nomadski način. Ova moja želja za Sibirom potiče još od osnovnoškolskih dana, a stvarno se ne mogu sjetiti čime je uvjetovana. Samo znam da imam želju vidjeti kako izgleda zima na području okruženom mitovima i šamanskim običajima, ali i onim nesretnim ruskim kaznionicama. Vjerojatno bi tada shvatio i ono ispijanje nevjerojatnih količina vodke.

Ideja o Sahari ne seže tako davno. U stvari, povezana je s otkrićem grupe Tinariwen i svih drugih bendova ponosnog tuareškog naroda. Kopajući malo po malo po internetu podatke o narodu koji sam sebe zove 'slobodni ljudi' (Imashaghen), sve sam više bivao impresioniran njihovom željom za zadržavanjem tradicionalnog, nomadskog načina života za koji su se bili spremni boriti i dizati revolucije protiv vlada više država. Jer, narod Tuarega živi u pustinji i na njenim rubovima u nekoliko država - Nigeru, Maliju, Alžiru, Burkini Faso i Libiji. Svi oni dijele istu priču, a izgleda i istu glazbu.

Tinariwen je samo dio glazbene priče Tuarežana, nikako ne anomalija. Do sada su se u mojem playeru zadržavali Tamikrest, Mariem Hassan, Terakaft i Etran Finatawa, a posljednji u nizu tuareških izvođača odaziva se na ime Bombino i dolazi iz Nigera.

Omara 'Bombino' Moctar je do svoje 31. godini preživio svašta. Sudjelovao je u jednoj revoluciji u kojoj su mu ubijena dva člana benda, snimio je demo album koji je postao pravi hit u rodnom mu gradu Agadezu, snimao s nekim poznatim svjetskim glazbenicima i na neki način postao jedan od glasnika želje Tuarežana za ujedinjenjem i očuvanjem tradicije.

Sve se to čuje i na ovom, prvom službenom, albumu. "Agadez" je odsviran i otpjevan u sada već tradicionalnom, 'tuareškom' stilu koji je najbolje opisan kao 'desert blues'. Sjajno 'prebiranje' po električnoj gitari uz minimalnu pratnju drugih instrumenata te pomalo hipnotizirajuće pjevanje u kojem se često ponavljaju određeni dijelovi kako bi se naglasili ritam i melodija. Sve se to moglo, u raznim verzijama, čuti u gore spomenutim bendovima koji također dolaze iz Tuarega, a ono što Bombina čini drugačijim od ostalih je nekakva smirenost. Bilo da pjeva o revoluciji, želji za ujedinjenjem, ljepoti pustinje ili neke djevojke (nemojte misliti da znam tuareški jezik - teme pjesama sam pokupio iz jako informativnog bookleta) Bombino to čini na potpuno smirujući način. Čovjeku jednostavno dođe da sjedne, zatvori oči i uživa u virtuoznosti (gitarističkoj) i jednostavnosti (već sam napisao kako ovaj album generalno zvuči kao da bi ga svatko mogao odsvirati) dok nas Bombino vodi kroz svoju i priču svih Tuarežana.

I tu se opet vraćamo na tu ljetnu priču. Bilo bi praktično savršeno kada bi čovjek proveo cijeli dan u Sahari uživajući u ljepoti svog tog otvorenog prostora pustinje, a na kraju dana, u neki predivan ljetni sumrak, sjesti na pod u nomadskom selu i slušati tradicionalne pjesme ponosnog naroda Tuareg. Onda bih se valjda približio shvaćanju zbog čega je njihova glazba tako dobra, tako posebna...

www.bambinoafrica.com
www.cumbancha.com/bombino