Zavaljeni u fotelju buljite u daljinu, negdje prema kraju grada ili prema kraju dana. Niste pretjerano uzbuđeni jer ste sigurni da ona dolazi. Dovoljan joj je samo vaš znak. Sve ste inscenirali. U pozadini svira novi Bohren & Der Club of Gore, a vi iščekujete Melankoliju. Točnije: melankoliju iz nužde. Slatku varku koja će anestezirati bol i rastopiti napetost. Kod nje ni nesanica nema nikakve šanse.

Album "Piano Nights" je posveta gradskoj noći i njezinim praznim cestama, a da bi sve bilo savršeno vani je upravo pao prvi ovogodišnji veliki snijeg i čini se kao da cijeli grad šuti i neprirodno isijava. Bili ste već tu. Možda nije padao snijeg i ulice nisu bile tako prazne, ali pravila su ista kao i na "Midnight Radio" i "Sunset Mission".

But let us not speak of BPMs or minor scale doom metal! Ulrich Kriest (press tekst uz "Piano Nights")

Mislim, tu je i taj klavir u prvom planu, ali stvari su poprilično jasne svima koji su odavno ovisni o trikovima koje nam podvaljuju ove Švabe. Ono što je karakteristično za "Piano Nights" je da vas nikada ne prepušta ponoru. Umiriti će vas i dati vam vremena za introspekciju, ali kao da vas ne želi udaljiti od toplog doma i udobne fotelje. Ostavlja vas u ulozi promatrača koji bira svoj iskrvljeni film, koji kao da traži utjehu dok se suočava sa vlastitom preuveličanom tugom.  

Postoji čak jedna anomalija - "Segen ohne Wind" ne samo da vas ne gura u provaliju mraka i tjeskobe, već zvuči kao alternativa podloga za odjavnu špicu filma "La Grande Bellezza". Vjerujem da će razumjeti oni koji su gledali. In fondo, è solo un trucco. Sì, è solo un trucco – zaključio bi Jep Gambardella.

I neka je. Kakav bi život bio bez trikova. Pogotovo bez onih na koje svjesno iznova padamo. Ja iznova padam na foru još tamo od davnog susreta u Ksetu kada sam mislio da je neozbiljno sjediti na koncertu benda koji je na bubanj nalijepio mrtvačku glavu. Nemojte odbiti ako vam u Jedinstvu ponude fotelju ili barsku stolicu. Scenografija je važna.