Odmah za početak: ubrajam se u onu skupinu ljubitelja glazbe koji će Dylanu oprostiti i istolerirati doslovno sve, pa čak i ono čudo poznato kao Christmas album. Da su mi financije pod nešto povoljnijim zvjezdanim znakom, vjerojatno bih ga godišnje pratila po koncertima Never Ending turneje. Ponosna sam što imam sva njegova izdanja, bootleg izdanja, radijske emisije koje sam mjesecima tražila po dosta opskurnim zakutcima interneta, biografije, zapise, čak i čudnovate knjige stihova izdanih krajem sedamdesetih u Italiji. Štoviše, negdje u podrumu imam originalne kazete do tamo sredine osamdesetih, sve zahvaljujući ocu koji mi je u amanet ostavio Dylana, Younga i čitav niz manje ili više poznatih bluzera. Malo je reći da sam fan. U svakom sam smislu odrasla uz njegovu glazbu i on je aršin kojim mjerim sve ostalo.

I da, odmah za početak, svjesna sam da on jednostavno nije svačija šalica čaja. Da, on je genije, ali ne pjeva kako treba, kako smo navikli. Njegove su pjesme slušljivije u obradama (odbijam reći i bolje). Da, Bryan Ferry je na "Dylanesqueu" pokazao svu raskoš Dylanova pjesmopisačkog talenta i približio te dragulje široj publici. Da, Emmylou Harris mnogo bolje hvata ono bitno u "Every Grain Of Sand", i tako dalje i tako dalje. Činjenica je da su se mnogi tijekom karijere hvatali obrada Dylanovih pjesama jer s njima jednostavno ne možeš pogriješiti. Uzmeš pjesmu, čisto je otpjevaš i ne petljaš previše po njoj i voila – hit.

"Shadows In The Night" album je obrada. Sve su pjesme napisane u prvoj polovici prošlog stoljeća i sve su na ovaj ili onaj način povezane s Frank Sinatrom. Dylan izdaje album obrada? Nije mu prvi put u karijeri da se baca na čitanje tuđih glazbenih rukopisa, ali posvetiti tome čitav album? I to još uzeti Sinatru koji je na glazbenom spektru najdalji od Dylana što može biti – prema glazbenom izričaju, stilu, potpisu, usmjerenju, boji, ma označite to kako vam drago. Priznajem da sam – uz sve gornje ograde posvemašnje zaljubljenosti u His Bobness – pomalo strahovala od onog što će me dočekati. Dylan pjeva Sinatru? Ajoj.

A rezultat je iznenađujuć. Usudila bih se reći, čak i pristupačan ljudima koji nisu fanovi. Album otvara klasik "I'm a Fool to Want You". Osim što je originalno Sinatrina stvar – jedna od rijetkih kojoj je koautor -  to je pjesma koju je svojom izvedbom besmrtnom učinila Billie Holiday. Legendarna je priča upravo o njenoj verziji, o verziji koja je snimljena i koju svatko kome je ikad slomljeno ili barem napuklo srce sluša do iznemoglosti: producent je bio silno nezadovoljan njenom izvedbom jer je smatrao da ona to tehnički može bolje. No, kad je ušao u kabinu u kojoj je Billie snimala, našao ju je u suzama. I da, te se suze čuju, toliko se čuju da je "I'm A Fool To Want You" njena signature pjesma, toliko ju je napravila svojom da je u drugi plan pala činjenica da ju je Frankie Blue Eyes napisao i otpjevao prvi. I s tom pjesmom Dylan otvara album. I ne razočarava. Billie je pjevala iz perspektive svježe boli, u Frankovoj verziji su i on i ona negativci, dvoje ljudi upetljanih u nemoguć i bolan odnos, a Dylan je izvodi s takvom životnom rezignacijom i razočaranjem da čovjeku dok sluša dođe da potraži najbližu najgoru birtiju i zapije se na šanku do trovanja.

I ta je rezignacija neki temeljni motiv albuma. Nije to novost: isti se osjećaj provlači kroz zadnjih nekoliko njegovih autorskih izdanja ("Tempest", "Together Through Life", "Modern Times"). Ali ovdje ga jednostavno izvlači na površinu bez opravdavanja i objašnjavanja: "Autumn Leave" s još je jedan ulazak na teren sjajnih vokalista koji su je izvodili i još je jedno zakucavanje posvađanosti sa životom kao takvim. "Some Enchanted Evening" u Dylanovim je rukama izgubila svaki dodir s himnom nadi i ljubavi, kakva je izvorno – kad čujete kako pjeva Then fly to her side, and make her your own or all through your life you may dream alone, to je upozorenje čovjeka koji je upravo to napravio – našao i izgubio, to je himna onom slavnom grijehu propustom. "Where are you? " vuče na blues u kojem Dylan o izgubljenoj ljubavi pjeva kao o izgubljenim ključevima ili nečem sličnom – čak i kad zajauče where is my happy ending – to je više izjava koja podcrtava da obećanog jahanja u sumrak nema i neće ga biti. Oplakujemo iluziju, trenutak u kojem nam se učinilo da je takvo što ipak moguće.

I opet, ja sam Dylanofil, uvjereni ljubitelj svega što čovjek potpisuje i grlato bih branila njegovo pravo da pjeva o čemu ga volja, makar odabrao snimiti album na kojem kreativno iščitava telefonski imenik, ali ovo je lijep album čovjeka iza kojeg je jedinstvena karijera i koji sada svjesno radi što god ga volja. Album Sinatrinih pjesama? Može. Album koji je najdublje zaranjanje u blues koje je dosad napravio? Može. Album koji zatvara s "That Lucky Old Sun", pjesmom koju posljednjih 10-ak godina zna izvoditi na koncertima, a koja je – na svoj način – opraštanje od života, vjerojatno je više ili manje suptilna poruka svijetu da je svjestan kako mu je malo vremena ostalo. Možda je ta sveprisutna rezignacija i životni umor koji izvlači iz sebe posljedica svođenja računa sa životom i samim sobom, možda je samo kreativna žila iz koje izvlači inspiraciju, možda nije ništa od toga i možda nas opet iznenadi nečim nalik Božićnom albumu, ali ovom albumu vrijedi dati priliku.

Nedavno sam objašnjavala zašto je Dylanovo ne-pjevanje sjajno. Dylan nije pjevač. Nije songwriter. Dylan je storyteller, pripovjedač, čovjek koji svojom pojavom na sceni, pjesmama, aranžmanima i samim glasom priča priču. Cijeli ovaj album jedna je dugačka i umorna priča koja se polako raspliće i razvija, bez pravog raspleta – zapravo, samo s jednim raspletom, s onim što moja prijateljica zove ultimativnim spojlerom, a to je smrt. Naravno da sve pjesme s ovog albuma možete čuti u čišćim izvedbama, i da su mnoge klasici (spomenutu "That Lucky Old Sun" pjevali su, uz Sinatru, i Johnny Cash i Louis Armstrong i Willie Nelson, među mnogima), ali ovaj komplet koji nam je Dylan isporučio ima u sebi nekog samo njemu svojstvenog šarma. Utvaram si – ne samo za luđake koji ga, poput mene, nekritički obožavaju.