U pičku materinu!

Htio sam provesti mirnu nedjeljnu večer uz par filmova ili knjiga, našopati se pitom od jabuka te tako završiti u blaženo-komatoznom stanju induciranom prevelikim unosom glukoze. Htio, ali taj film gledati neću. Pita je tu uz mene, ipak. Tko je taj jebeni Jack White i što točno hoće od mene? Hoće da recenziram njegov album? Ne, hoće da popušim njegovu tužnu priču. Kao, neraspoložen je. Što ga je oneraspoložilo? Milijuni na bankovnom računu? Plejada umjetnika, glazbenih kritičara i običnih pećinara poput mene koja onanira na sam spomen njegovog imena? Otvorena vrata svih restorana i pubova? Eto, nakon što sam ispucao više upitnika no Sherlock prilikom upoznavanja Irene Adler, sa sažaljenjem i sveobuhvatnim shvaćanjem zaključujem kako ga ništa od gorenavednog ne sekira. Ne, njega žena ljuti. Bivša, pritom. Majku joj jebem, kako se samo usuđuje slomiti srce tom dječaku kruškolikog oblika glave? Pa zar i ti, dragi Jack, zar i ti padaš u ralje mediokritetne srednjoškolske patetike? Čak i ako si poslovično nejasan stihoklepac, sasvim je razvidna bol koja izvire iz svih pora tvog debelog lica.

Prije nego se zahukta posljednji ovosezonski susret Real Madrida, da napišem nešto o albumu.

"Blunderbuss". Isuse, kako glupo ime! Nebitno, album je dobar. Nije dobar u onoj mjeri kako je to predstavio bard hrvatske glazbene kritike A. Dragaš, ali je dobar. Nešto kao Modrić. Znaš da je dobar, da bi mogao biti i bolji, ali to nikad neće postati. Da, novi album Jack Whitea pati od sindroma hrvatskog nogometaša koji je mogao biti igrač svjetske klase, ali to nikad neće postati. Previše inzistiram na ovoj poredbi, ha? Pa, primijetio sam, upravo u tomu je i problem ovog albuma. Omniprezentni White je odlučio pokazati svima da on zna sve, ali je pri kurčenju zaboravio da erekcija ne traje vječno. "Blunderbuss" ima jednu veliku manu. Bar ju ja vidim. Nema tu srca, ni duše, a bo'me ni jebačkog riffa na gitari kakvih je White isporučio tijekom godina nadahnutog stvaralaštva.

U moru sličnozvučnih pjesama, za uho su mi zapele tri.

Uzmimo za primjer poletnu jebačiju zvanu "I'm Shakin'". Dobar ritam koji održavaju bubanj i bas pomalo guši deža vističan gitarski riff, tako da ono što počne kao dizalica koju krase uistinu krasni pozadinski vokali, završava kao uvod u dobar vic. Bez pančlajna. "Trash Tongue Talker" je nastavak. Namjerno ili ne, u Whitea ulaze bludni narkomani Jagger, Mick i Richards, Keith. No, iako posve na tragu Jaggerovog rastresenog vokalnog i Richardsovog elementarnog ali upečatljivog gitarskog manira, u nemuštom tekstu White priziva utjecaje očeva ili, barem, popularizatora američkog folka, Bob Dylana i Johnny Casha: All praise to thee, my God this night/For all the blessings of the light... Ponajbolja pjesma na albumu ima zanimljivo ime: "Hip (Eponymous) Poor Boy". Osim zanimljivog imena, ni njen sadržaj nije za baciti. Ako je White igdje pokazao da nije zaboravio Meg, to je onda ova pjesma. Tamo gdje se klavir najviše ističe, budite sigurni da će netko prosuti svu žuč iz organizma. Dobro, možda i nije žuč, ali kao da ga malo frustira što će ga zvati njenim imenom: So I get into the game/But always keep it the same/And I'll be using your name/But they'll be yellin' at me Poor boy, Poor boy.

Jadni Jack.

[Usput, od svih projekata koje je pokrenuo, najviše sam uživao u njegovoj suradnji s Brendanom Bensonom. Mislim da sam "Broken Boy Soldiers", prvi album The Raconteursa, poslušao stotinu puta.]

jackwhiteiii.com