Libim se album okarakterizirati ofrlje napravljenim, ali 'ofrlje' poništava neke neželjene konotacije pridjeva 'ležerno', pa ga koristim pogrešnom značenju unatoč. Na ovih jedanaest brojeva Blu se nije osvrtao za produkcijskim i stilskim trendovima u hip-hopu kao što je to činio (ponekad s dozom često neuvjerljive sprdnje) na svojem major label prvijencu.

'j e s u s.' donosi stvari rađene jasno izdvojivim semplovima, uglavnom iz standardne hip-hop riznice starog r&b-a, soula, jazza i funka, uz pokoju eksperimentalnu ekskurziju. Iako se u osnovi ne radi o retro ploči (prvenstveno zbog distinktnog stila Bluova repanja), u kontekstu mnogih pjesama s drugih Bluovih recentnih albuma, ova ploča ima nešto opipljiviji 'golden age hip-hop' štih, što je okvir u kojemu Blu zvuči najuvjerljivije (vidi "Blu - Ronald Morgan ft. Edan").

Ako se iole vodite hi-fi kriterijem pri biranju ploča, 'j e s u s.' vas može odvratiti od jednog iznimnog repera. Razina produkcijske nedotjeranosti naprosto oduševljava! Neke pjesme zvuče čak kao da nisu s istog završnog miksa kao ostatak ploče. Ali vjerujem da je svakome moguće naviknuti se. Pogotovo time što album postaje sve boljim u drugom dijelu. Favoriti su "Doo Whop (ft. Killa Ben & Planet Asia)" čiju produkciju potpisuje Alchemist, te napose Madlibova "Jesus".