Dvije su skladbe, "This Modern Love" i "I Still Remember", razlog zašto cijenim i podnosim hiperemotivnog Kelea Okerekea. Prvu jer ni ja sam ne razumijem čudnovate puteve moderne ljubavi koja nas troši i lomi, drugu jer je autorovo sjetno suočavanje sa seksualnom zbunjenošću iznešeno na sasvim prikladan i nepretenciozan način u vidu odlične gitarske pop pjesme. No, prošla su vremena kad sam ozbiljnije pratio Bloc Party, a ozbiljnije sam ga prestao pratiti kad su prestali biti moja šoljica čaja i počeli koketirati s electro pop/rock kanonom kojeg smatram u potpunosti neintrigantnim. "Four", njihov četvrti studijski album, pokušaj je povratka na zvuk s prva dva albuma, s tim što je na nekim mjestima gitarska borba Okerekea i Lissacka osjetno žešća.

Iako u uvodnoj "So He Begins To Lie" početni ritam na bubnju obećava da nas čeka onaj pravi Bloc Party lite, dobrodošla je to diverzija i neloš početak koji nas zvukovno vodi u gitarsko razdoblje Radioheada iz "The Bends" faze, a ni sama priča o paranoičnom protagonistu kojeg kamera promatra kako laže nije daleko od Yorkeovih kvaziegzistencijalnih opsesija. "3x3" je logičan bučni nastavak, dok je "Octopus" prva pjesma na albumu koja je posve Bloc-Party-retro: zarazna, ispunjena filmskim referencama i tipičnom Okerekeovom dvosmislenošću i nemogućnošću da bilo koju misao završi bez ooo-hooo-sooo: 'Mary Anna said it's a no-go/She don't feel like/She don't think so...'

Iako momci nikad nisu zazirali od posuđivanja poznatijih gitarskih dionica, na novom albumu utjecaj je nikad očigledniji. Tako se, recimo, u skladbi "Day Four" okreću Police i The Temper Trap, guruima ugodne patetike, kombinirajući riff "Every Breath You Take" i "Sweet Disposition", a sve to dok, čini se, progovaraju o načinima kako ostati čist; od droge, ljubavi, bilo čega što opsjeda ljudski um. Najsimpatičnija posveta jednom (ili više) autoru/a je pomalo i bizarna, ali bizarno smiješna. Naime, "Coliseum" je podsjetnik na Becka iz njegove početne (uvod je kopija ingeniozne zajebancije "Loser" u kojoj je Beck iskušavao svoje reperske mogućnosti) i Metallice iz recentne faze djelovanja.

Do kraja se redaju besmisleni filleri osim "Truth" koja zvuči kao ubrzana verzija "Open Your Eyes" Snow Patrola. Najveći problem albuma leži u Okerekeovom emaskuliranom, neurotičnom glasu koji je nekomplementaran nerijetkim izletima u čvršće, rokerski strukturirane skladbe. No, na kraju dana, tj. albuma, ostaje zaključiti kako je pokušaj povratka korijenima napola uspio. Kako god, sve je bolje od mojih problema sa intimnošću, tj. s njihovim prethodnim isprdkom "Intimacy".

Uostalom, jedini pravi bloc(k) party koji me zanima organizirao je veliki komičar Dave Chappelle.