Blitzen Trapper Destroyer Of The Void Sub Pop 2010.
Nezavisnost zvuka tako je prvo ustupila mjesto americani, a na "Destroyer Of The Void" sve skupa izmiješano je s ispeglanim pop rockom za nešto senzibilnije odrasle. Zvuk je to koji se idealno uklapa u trenutni revival 70-ih, kakav nude i bendovi poput Free Energy ili Band Of Horses, uz dodatak da svaki od navedenih ima svoju osobnost, samo što je treba iskopati ispod svih tih preproduciranih naslaga zvuka posuđenog iz nekih drugih prostor-vremena.
Prva stvar na albumu tako se kreće od CSN&Y vokalnih harmonija, preko britanskih psihodeličnih folk rock zahvata kakve bi izveli jedni Soft Machine, do kulminacije u hard rock prangijanju - u biti, spajajući sve što su BT do sada bili i što sada jesu. Dakle, imamo tu američku melodioznost 60-ih i razgiranost britanske scene 60-ih (tipično za prvi album), pa onda country moment (nešto što se javlja na drugom, odnosno četvrtom albumu - ona dva prije "Wild Mountain Nation", iskreno, nikada nisam ni poslušao) te sada i taj zvuk veći od života i bogatu produkciju tipičnu za sedamdesete i ovaj moment u 2010. (kao novost dodanu za ovu ploču).
Međutim, stvari nakon nje puno su pitomije te naginju više ka ovoj trećoj, novoj fazi benda, nego prijašnjima. Na prošlom albumu bilo je nekoliko pjesama koje su itekako pogađale u pravo mjesto (sjajna naslovna "Furr" i dva moja osobna ljubimca, indie biser "God+Suicide" te americanom natopljena "Black River Killer") te su one, na neki način, na ovoj ploči dobile svoje nastavke, barem poznatim melodijama, kad već ne nešto razigranijom svirkom. Osobito vjerna tonu prijašnjeg albuma je sredina ploče, sa stvarima "Dragon's Song", "The Tree" (na kojoj gostuje nova folk zvijezda Alela Diane i koja zvuči kao folk verzija "God+Suicide") te "Evening Star", dok se zadnjih nekoliko pjesama gubi u vlastitoj prosječnosti.
Bend tijekom cijele ploče zvuči previše hladno i precizno za jedan veseli indie projekt i, mada se tu i tamo pojave neki momenti koji narušavaju monumentalnost zvuka i iako je i dalje prisutan talent za ubosti stvar koja ulazi u uho, želja za očitim probojem u mainstream je itekako prisutna. Ploča je ovo koja bi bez daha ostavila sve stare hipije i ocvale rokere kad bi ovi bili u stanju izvući glavu iz guzice i pogledati malo što se događa oko njih, umjesto da maštaju o odlasku na nebitni Dylanov koncert.
Jer, u tom slučaju, na ovoj ploči čuli bi Dylana u "The Man Who Speak True" (nastavak "Black River Killera"), duet Kansasa i Neila Younga u "Bellow The Hurricane" ili Hendrixovu "Little Wing" u dijelu "Love And Hate". Ono, kao jukebox na kojem se vrte najbolji trenutci 60-ih obrađeni od strane neke supergrupe 70-ih.
Ipak, možda je najvažnije da, nakon tri solidna albuma, možemo reći da sve to skupa zvuči i kao Blitzen Trapper. Usprkos šetanju lijevo i desno kroz ovih nekoliko godina, BT su uspijeli stvoriti prepoznatljivi zvuk i zauzeti poziciju novog američkog benda koji pretendira na nekadašnje uloge Mercury Rev i Flaming Lips.
S tim da je pošteno upitati se nije li ovo stvarno kraj njihove progresije ili ubuduće možemo očekivati nešto novo. Mislim, ako žele ostaviti dublji trag, morat će nastaviti potragu za novim zvukom, jer ovo što nam danas nude ipak je ulickivanje postojećega uz mali ustupak trendu. I, ma kako sve skupa dobro zvučalo, ipak otkriva jedan bend koji nije baš toliko otkačen koliko se na početku dalo zamisliti. U biti, još jedan ovakav album vrlo brzo bi ih iz pretendenata na tron indie velemajstora pretvorio u bezidejne prdonje. I to prdonje koje su zeznule vlastiti prelazak na Columbiu. Kvragu, BOH i Avetti su barem pričekali da napuste indie leglo prije nego su se pretvorili u srednjestrujaški rock bend.