Reactor Blankets, Pillows, Sheets Guranje s litice/Carrot Productions, 2009
Da se mene tada pitalo, a nisam ni danas daleko od te konstatacije – Reactor su i dalje najbolji hrvatski bend ikad. Valjda zato jer su i tada bili tako prekrasno nonšalantni, i egzistencijalno i muzički.
Phillips linija koju sam dobio za 11. rođendan odavno ne vrši svoju primarnu funkciju. Već godinama figurira kao neka vrsta non-stop razglasa koji u obiteljskoj kuhinji neumorno reproducira uspješnice poput "Kajkavijane" i "Ljudi 20. stoljeća", a između njihova dva termina posljednje je sigurno utočište za hit-singlove Commodoresa nakon odlaska Lionela Ritchiea iz grupe. Doduše, možda bismo mogli raspravljati koja je zapravo primarna funkcija obične mini-linije s početka devedesetih, ali u mom mikrouniverzumu, primarno je, barem tada, bilo imati kvalitetan aparat koji može reproducirati CD-e, audio kazete i uspješno presnimavati iste, a da pritom ne sažvače traku. Potonja se funkcija, uz, dakako, neumrlu mogućnost emitiranja Radio Sljemena u beskonačnost, održala najduže. Jeftini korejski laseri, protiv njihova vijeka trajanja ne mogu ništa sva sredstva za čišćenje na svijetu.
Godine 1998. barem dva puta nisam mogao doći do škole jer su prilaze Gornjem gradu blokirali kordoni pripadnika jakih snaga MUP-a, čuvajući vladajuću kastu od razjarenih radnika s vrećicama u ruci i neisplaćenim izvacima plaće u džepu. Te sam godine barem jednom konzumirao metamfetamine, ali nisam siguran jesam li imao seksualne odnose. Te godine moja je grupa u jedinom domaćem pop-magazinu proglašena najboljom grupom u Hrvatskoj, a mi smo zauzvrat, ne zato jer smo to tako željeli, nego zato što nismo imali izbora, te godine odsvirali ukupno četiri koncerta. Dva od ta četiri koncerta odsvirali smo s grupom Reactor, enigmatičnim likovima sumnjivih prehrambenih navika i valjda jedinim bendom na sceni čiji se članovi nisi bojali pjevati harmonije. Da se mene tada pitalo, a nisam ni danas daleko od te konstatacije – Reactor su i dalje najbolji hrvatski bend ikad. Valjda zato jer su i tada bili tako prekrasno nonšalantni, i egzistencijalno i muzički.
Kako god bilo, ljudi iza splitskog projekta Guranje s litice, odgovornog za reizdanja, recimo to tako, kultnih ostvarenja domaće nezavisne glazbene scene poput "splita" Majmoona i Peach Pita, Anite i To, ali i za netom otisnuta nova izdanja [mandelbrot set]-a i Man Zeroa, odlučili su u digitalni format prebaciti i Reactor. Radi se o izboru pjesama s njihove tri kazete – "Your Special Day", "Bench"i "splita" sa sarajevskim Pessimistic Lines. Odgovarajući na pitanje o "niskobudžetnom pop-rocku" koji je bio Reactor, Ivan Mučnjak kaže da bi se prije radilo o "bezbudžetnom pop-rocku", i to je vjerojatno najiskreniji mogući odgovor. Uz eventualno da se radi o nečemu istinski autentičnom jer, na stranu sad bugarija i negacija produkcije, pisati onakve pop-pjesme rijetko tko može. Ali to je tek moj komentar.
Da ne bi bilo da Čehovljeva puška iz prvog paragrafa nije opalila, posljednja crta obrane između mini-linije i potpunog prelaska na digitalizaciju bile su upravo spomenute kazete. Sve dok moj primjerak "Your Special Day" nije izgledao jednako sažvakano kao i moj otac kada radi jutarnju smjenu. Što se samog izbora pjesama na "Blankets, Pillows, Sheets" tiče, on je gotovo savršen. Gotovo, jer nedostaje moj osobni favorit – prekrasna emo-eksplozija zvana "The Tundra Happening Soundtrack". Ostatak, a posebice "Further", "So Close to the Platform" i "Away From Me" su i dalje neke od najljepših pjesama žanra, zvali ga mi lo-fi, pop-punk ili indie-rock. Melodične, lepršave, ironične. U onima melankoličnog tona, kao "Shred" i "It Felt Fine", estetika popularno zvana tri-momka-i-kasetofon posebno izbija na površinu i ispunjava sobu nekom čudnom nostalgijom.
Možda je i najbolje da se pokušam nekako ispričati za prijašnje epistolarno poniranje u prošlost: zapravo, i nemam neke isprike, jednostavno mi se čini da nisam dovoljno sposoban o nečemu toliko mi emocionalno definirajućem govoriti u objektivnim terminima. Također, nedostaje mi i gastronomske metaforike da konceptualiziram ovo što sad pišem onako kako se ovdje posljednjih tjedana pisalo. Reactor možda i nije najbolji hrvatski bend ikad, ali, ne znam, meni je, na neki način, promijenio život.