U mjesecima koji su uslijedili nakon nedavnog ponovnog okupljanja benda, očekivane turneje te obuhvatne best-of kompilacije, novi album grupe Suede ipak je na kraju, gotovo neobjašnjivo, izostao. Umjesto studijske reinkarnacije nekoć bezrezervno slavljenog brit-pop benda, svijet je ovih dana doživio nešto sasvim drugo: novi Andersonov solo uradak koji je malo tko pri zdravoj pameti i funkcionalnu sluhu očekivao, a kamoli priželjkivao. Baš zato, činjenica da album "Black Rainbows" kotira visoko u kvalitativnom poretku Andersonovih kreacija, uključujući i albume matične grupe, iznenađenje je ne samo za slušatelja, već, po svemu sudeći, i za samog autora.

 

Na prethodna 3 samostalna albuma Brett Anderson naizgled je činio sve ne bi li se ogradio od vlastite slike koju je minuciozno iscrtavao tijekom godina na čelu grupe Suede. Nadahnut osobnim demonima dvojbene autentičnosti, nezanemarivim drogiranjem i previranjima u odnosu s gitaristom i suautorom Bernardom Butlerom, Anderson se u devedesetima predstavljao kao nestabilna umjetnička duša, osoba koja se, možda čak svojevoljno i svjesno, nikad nije osjećala ugodno u svojoj koži. Dovoljno je prisjetiti se njegove notorne izjave o umišljenoj biseksualnosti ili komentara kako je posljednji album grupe "A New Morning" bio nešto što je jednostavno trebao izbaciti iz sebe. (U tom smislu indikativan je i dio DVD-a "Lost in TV" u kojem Anderson, posramljen i zgrožen, napušta sobu u kojoj je s kolegama iz grupe gledao spot za kultni singl "Stay Together".)

O tome je li album "A New Morning" bio nešto što je autor trebao izbaciti iz sebe ili radije iz diskografije moglo bi se podosta diskutirati, no s njime je svakako završila važna faza u Andersonovu životu, a on je bio zreo za osamostaljivanje i duševno skrašavanje. Taj se proces na javnoj razini i u diskografskom pogledu materijalizirao u samostalnim albumima koji su svakako zvučali kao proizvod smirenijeg umjetnika, ali istovremeno i značajno inferiornije u usporedbi s dotadašnjim opusom. Sa svakim solo albumom instrumentarij se sužavao, tempo usporavao, aranžmani mehanizirali, a cvjetali su tek Andersonova lirska introspekcija i glasovno afektiranje. Tako je "The Asphalt World" postao "A Different Place": narkomanske balade ustupile su mjesto kontemplativnim žalopojkama, a umjetnik je postao sjena sebe samoga, uvjeren kako se napokon nalazi tamo gdje želi biti - tamo gdje se osjećao zaštićenim od velikih očekivanja i gdje se naposljetku toplo ušuškao u osrednjost i zaborav.

Ironično, tek tada je ideja tog metaforičnog novog jutra dobila utemeljenje u stvarnosti, kako za Suede tako i za Bretta Andersona. Ako ništa drugo, bend je odradio uspješnu 'povratničku' turneju i izdao kvalitetnu retrospektivnu kompilaciju, a Anderson je iz iskustva izišao opijen nostalgijom i sasvim pozitivno naelektriziran. Sinulo mu je, valjda, kako bi živahan materijal - snimljen tijekom prošlogodišnjih nonšalantnih seansi - mogao izvrsno poslužiti za povratak bržem i energičnijem zvuku, zvuku kompletnog i nadasve entuzijastičnog rock benda. I u takvim je okolnostima, iz snimljenih fragmenata i pukog slučaja, nastao album "Black Rainbows", Andersonov najdinamičniji, najprirodniji i najbolji solo album.

U spomenutim improvizacijskim seansama, doduše, Anderson je bio sve samo ne samostalan. U glazbenom smislu njegova je uloga bila ona promatrača, eventualno suzdržanog moderatora, a osnovne konture skladbama dali su instrumentalisti između ostalog povezani s imenima kao što su The Big Pink i britanski Polar Bear. I to je očigledno bio dobar potez, što možda i sam Anderson afirmira grleno ponavljajući 'I'm still learning' u pjesmi "The Exiles". Njemu je trebao vanjski poticaj, čak i instrukcija, i zaista, u tom novom poretku glazba nije jedina koja je doživjela metamorfozu - Andersonovo pjevanje također se donekle promijenilo. Premda i dalje na momente kićena i teatralna, vokalna izvedba sada je prihvatljivo uokvirena između dobrodošle samouvjerenosti i probuđenog libida, a stihovi, dosad prečesto žrtve formulaičnih dosjetki, ovdje ipak ostavljaju dojam fleksibilnosti i spontanosti.

Povratak distorzirane gitare i stamene ritam sekcije oglašen je već na samom početku albuma. Uvodna "Unsung", slično kao i "Brittle Heart" koja slijedi, a koja je ujedno i prvi singl s albuma, pleše na granici poetike i patetike, no Andersonove teatralne ambicije prigušene su asertivnim instrumentima i time pretočene u nedvojbeno ambiciozne ali i prikladno impresivne pop himne. Odatle se album nastavlja kretati razmjerno pravocrtno, kako emotivnim intenzitetom, tako i žanrovski. Posljedično, "Black Rainbows" kao cjelina ostavlja dojam pop konfekcije, ali konfekcije koja je profesionalno skrojena i to sa zavidnom dozom strasti i umijeća. I dok bi mnoge pjesme s albuma svojom pamtljivošću, pjevnošću i, na kraju krajeva, benignošću lako mogle zaslužiti status singla, najbolje su ipak one koje se u razmjerno homogenoj cjelini ističu - što čujnim utjecajima, što intenzitetom i uvjerljivošću Andersonova nastupa. Odavno ga se nije čulo tako nadahnutog kao na cureovsko-neworderovskoj "Crash About to Happen" ili opsjednutog sumornim vizijama kao na izvrsnim "This Must Be Where It Ends" ili "Thin Men Dancing".

Kad album napokon doživi baladični smiraj, dogodi se to na samom kraju: "Possession" je nakon dugog niza godina prva Andersonova odjava koja, kao što su to nekad činile "Still Life" i "Saturday Night", opravdano pompozno stavlja točku na i vrijednom glazbenom dokumentu. Možda bi bilo pretjerano zaključiti kako je Anderson ovdje, nakon neuspjelog odrastanja na prijašnjim albumima, napokon doživio svojevrsnu reinkarnaciju. No, gledajući kroz prizmu njegovih težnji, možda ne bi bilo ni potpuno neutemeljeno. 'Stop making me older, start making me new' pjevao je još onda kada nije mogao znati u koje će mu se visine karijera vinuti, a još manje u kakve će se provalije sunovratiti.

www.brettanderson.co.uk