Recenzije

Black Flag What The... SST 2013.

utorak, 10. prosinca 2013

Jedna od najrjeđih ljudskih vrlina je znati procijeniti kada se treba povući. Nigdje to nije očitije nego u sportu i muzici.

Bacio bih ja sada neki košarkaški primjer, ali za razliku od ostatka stranice, osobno preferiram sportove koje puno više zagađuju okoliš. Zbog toga će moj primjer doći iz oktanskog cirkusa zvanog Formula 1. Michael Schumacher smatra se jednim od najvećih vozača svih vremena, nema rekorda kojeg nije srušio. U trenutku kada se povukao nitko nije mogao reci jednu lošu riječ o njegovoj vožnji. Imao je bezgrešnu karijeru, a onda se prije par godina vratio te sve to usrao vozeći nezanimljive utrke i ostvarujući 'samo' prosječne rezultate.

Black Flag bili su bogovi. Na prste jedne ruke mogu nabrojati bendove koji su uživali takav status. Sex Pistols i proto punk bendovi možda su dali termin i udarili temelje, ali Black Flag su ti koji su pretvorili punk u dyi pokret, iz kojeg je i proizašla današnja indie scena. Bend je na svakoj top 10 listi svega ikada, jedni su od malobrojnih bendova koji nikad nisu pretrpjeli odmazdu obožavatelja a opet imaju određenu dozu popularnost medu širom publikom. Logo benda, četiri stilizirana crna pravokutnika, pojavljuje se svugdje, čak ga i Kisten Stewart ima na svojoj majici. Kako je onda moguće da nakon 28 godina pauze Black Flag ima novi album a apsolutno nikog nije briga. Zato što se radi o takvoj katastrofi i uništenja ostavštine da prema ovome nove epizode Ratova Zvijezda djeluje kao vrhunska ostvarenja i vjerni dodatak serijalu.

Za početak, ovo uopće nije Black Flag. Ako odete na službene stranice benda i malo pogledate tko je svirao na albumu shvatit ćete da je Greg Ginn okupio oko sebe par plaćenika da izvode njegovu muziku. Jedini preostali član koji je u prošlosti nastupao s bendom je Ron Reyes, a čak je i on nedavno napustio bend zbog 'nepomirljivih razlika'. Da tragikomedija bude još veća, paralelno s ovim brodolom odvija se jedna on najsimpatičnijih pank priča zadnjih par godina zvana FLAG. Ovaj kompletno nepovezani bend, morali su to dokazivati na sudu, sastavljen je od najbitnijih članova Black Flaga uz iznimku Ginna i Henry Rollins, koji je ionako zauzet snimanjem Pogrešnog Skretanja VII: Prokletstvo Kružnog Toka. Tako su se na istoj pozornici našli Morris, Dukowski, Stevenson, Egerton i Cadena. Pet legendi američke glazbene scene, svatko s barem nekoliko kultnih bendova iza sebe, izvode svoje najveće hitove. Bez preseravanja, bez nepotrebnog novog materijala i bez nabijanja cijena ulaznica. Pet dedeka, proćelavih i debelih, vjerno prenose atmosferu koju je Black Flag ima tamo negdje 81. Ima na internetu par dobrih snimaka s koncerata, preporučujem svakome iole zainteresiranim za američki hardcore.

Čak i kada bi na trenutak zaboravili sve sto okružuje ovu tvorevinu i fokusirali se na isključivo na konačni produkt, ni to ne bi polučilo boljim dojmovima. Ovo je toliko loše da je izazov odabrati otkud krenuti. Naslovnica izgleda kao nešto što bi Blink 182 odbio staviti na svoj album jer je previše debilno. Ron Reyes zvuči kao da jako iznervirano čita popis stvari koje mu trebaju za nedjeljni ručak, a solaže su tu samo da pokažu da Greg Ginn zna svirati. Neke pjesme su toliko slične da kada bi i članovima benda pustio samo instrumentalnu verziju, garantiram da bi se barem jedan zajebo i krivo ju identificirao.

Jako se rijetko pojavi album koji nema niti jednu olakotnu okolnost ili pozitivnu stranu. Inače stvarno ne volim previše kritizirati muziku jer i najgore muzičko ostvarenje nosi veću težinu od pisanja o muzici. Ionako smo svi mi kritičari ili nedovoljno talentirani da sami sviramo ili nemamo dovoljno prijatelja da oformimo bend, ali ovaj album treba ritualno spaliti. Meni je samo žao što sam skinuo album preko torrenta i time barem na trenutak pomogao u njegovom širenju.

Barem je ovaj klinac dobio odgovor na svoje pitanje: