Nikada nisam kužio popularnost Black Crowesa. Priznajem, u mlađim i nadobudnijim danima po defaultu su mi uber popularni rock bendovi išli na živce, ali nije da sam bio zadrt - ljubav prema onim drugim vranama, jednako ljigavim Računovođama, nikada nisam skrivao. Jednostavno, Crne nisam mogao smisliti. S godinama sam omekšao, pa sam pokušao još jednom dati priliku Ustašama, ali uzalud, jednostavno mi je kombinacija njihovih ziheraških glazbenih rješenja išla na živce. Ono, cijela jedna scena u Seattleu je također eksploatirala iste riffove Zeppelina, ali barem kao krajnji rezultat nisu prezentirali kopile Whitesnakea i Grand Funk Railroada.

Pokušao sam s navodnim klasicima prodanim u milijunima primjeraka, greatest hits kolekcijama, čak i unplugged koncertima (jebote, ako ti u unplugged izdanju nešto ne legne onda stvarno nema smisla, zar ne). I osjećaj totalne ravnodušnosti se nikada nije promijenio. Po meni, braća Robinson su ovome svijetu dala manje od Petra Čobankovića ili Vika Lalića.

Do nedavno. Nakon što je poznatiji brat Chris, pjevač Ustaša, osnovao novi projekt kojim odaje priznanje klasičnom rocku '60-ih i '70-ih, ali ne nužno i Zeppu, smatram da je dotični ogranak obitelji Robinson bitan barem kao Gojko Šušak ili Srđan Zujo Mladinić.

Naime, u svom novom projektu, skraćeno i skromno znanom kao CRB, Chris se odlučio odati počast ni manje ni više nego - Grateful Deadu. Ja to moram čuti, pomislim, jer taman sam se bacio na preslušavanje novih dostupnih snimaka Deada koji od nedavno izlaze u ediciji "Dave's Picks" pa sam poželio usporediti bogove s volovima. Mislim, ovo mora biti totalno sranje, nema druge opcije, kako jedan Robinson, razmažena rock zvijezda, može uhvatiti onu vibru pozitivnog ludila i anarhije od koje je zvuk Deada bio sastavljen.

Ali - nije sranje. Jasno mi je da kao fan Dead zvuka možda u albumu "Big Moon Ritual" čujem nešto pozitivno samo zato što se na trenutke radi o doslovnoj kopiji (oduševljava me više vlastito prepoznavanje momenta nego sam moment, jelte), ali zar ne bi kao pravi fan trebao lakoćom razlikovati original od kopije i odbaciti ovo potonje? Međutim, to nije toliko jednostavno jer je Chris Robinson, po meni barem, prvi put u životu složio nekoliko dobrih pjesama.

Album otvara sjajni psihodelični jam "Tulsa Yesterday", prvo tonovima koji zvuče kao uvod u "Dark Star", a zatim i klasičnom kombinacijom gitara, klavijatura i ritam sekcije koju je netko davno nespretno nazvao space rockom. Stvar ima solaže ala Dead, folky ugođaj, ali progresija je nešto jednostavnija i Chris zvuči kao Chris, pa sve skupa ostavlja dojam Deada kojega obrađuju Jayhawksi. Što je opet super.

Sljedeća "Rosalee" nešto je čvršći komad rocka, ne tako fluidan kao prva stvar, ali i dalje s dovoljno Dead utjecaja, prije svega u ritam sekciji. Treća "Star or Stone" počinje kao tipična balada, ali na pola se pretvara u predivno gitarističko izdrkavanje u stilu Jerrya Garcie koje traje dobre tri minute, dok se Chris opet ne javi i skoro pokvari stvar.

Ove prve tri pjesme oduzimaju 30 minuta vremena, ali toliko su dobre jedna za drugom da to ni ne primjetiš, a to znači da su CRB uspjeli ostvariti cilj glazbe Deada - ukinuti granice između prostora i vremena.

Sad je svakako idealan trenutak da spomenem čovjeka bez kojega ovako dobro odsviranog materijala valjda ne bi ni bilo. Isto kao što je Nels Cline svojom gitarom na kratko uspio Wilco opet učiniti smislenim bendom, tako je još jedan N.C., Neal Casal, svojim majstorstvom na još kraći period uspio oživjeti Ryana Adamsa, a danas daje smisao Chrisu Robinsonu. Upravo je Casalova gitara najbolji dio ovog projekta i njegovo skidanje Garcie (dok Chris bradom i riffovima skida Boba Weira) zaslužuje posebne pohvale.

A trebalo ga je istaknuti nakon tri stvari jer poslije njih nema više previše toga za čuti. Do kraja nas čekaju još 4 nešto kraće pjesme, svaka oko 7 minuta, ali one više i ne pokušavaju uhvatiti sviračku čaroliju. Osim povremenih Casalovih solaža, uglavnom se guše u pretjeranim efektima klavijatura (valjda su one morale dobiti ovako istaknutu ulogu jer ih svira jedan od bivših članova Ustaša koji je ostao s Chrisom svo ovo vrijeme) i Robinsonovim pokušajima da zvuči kao ispaćeni blues čovjek.

Ajde, zadnja "One Hundred Days of Rain" ima štih originala, ali tri dosadnije numere ispred nje uzimaju joj dobar dio životnih sokova, a i Robinson ne zvuči naročito moćno, iako solidna kombinacija ritam sekcije i međuigre gitara i klavijatura plete solidnu zvučnu sliku. U biti, možda bi rezultat bio bolji da je pjesma nešto žešća, ovako zvuči kao nešto na silu odsvirano u jednom psihodeličnom tonu iako bi puno bolje leglo malo rock & rolla.

Uglavnom, solidan album za fanove Deada, čisto da se čuje kako postoje bendovi koji su očito u stanju prezentirati dio čarolije i dan-danas, nakon što matičnog broda više nema među nama. Uostalom, nekoliko pjesama koje bi se bez problema mogle naći u katalogu Deada ne mogu biti loš rezultat, zar ne?

Inače, CRB su odlučili kopirati Dead ne samo po zvuku, već i po stilu života. U godinu dana prije snimanja materijala odradili su oko 120 koncerata na kojima su brusili svoje stvari i svirali obrade. Praktički su živjeli u autobusu, svirajući po takvim mjestima kao što "Hrvatski centar za kulturu" u nekom gradiću u Kaliforniji, a ni lokalne birtije im nisu strane. Robinson je jednostavno odlučio zaboraviti na Ustaše i očekivanja koja bi išla uz njihovo ponovno okupljanje, fokusirajući se isključivo na svirku i druženje. Jedini problem? Teško će do Europe. Jedva prelaze granice Kalifornije, jer, kako kaže Chris, kad vas izvan Kalifornije uhvate s vrećom trave u busu, obično vam ne vjeruju da je to za medicinske svrhe.

P.S. Prije dva dana je i službeno izašao novi materijal CRB-a, album "The Magic Door". Zašto dva albuma u razmaku od dva mjeseca? Klasična priča, na dugoj turneji bend je sklepao nekakvih 10 sati materijala, pa su ušli u studio i tijekom ne više od tjedan dana snimili su materijala dovoljno za dva albuma. Koja su mudro odlučili izdati odvojeno - psihodeličnije stvari ala "Dead" završile su na ovome o kojem smo danas pričali, a klasičniji blues-rock ostavljen je za "The Magic Door". Kojega sam poslušao tek par puta i još ne mogu o njemu reći ništa pametnoga, osim da, ako je za prethodnik ključna riječ bila Dead, za ovaj novi to je svakako Cream. Pola pjesama na prvu mi zvuče kao obrade Brucea, Bakera i Claptona, ali i sličnih blues-rock bisera iz Britanije. Robinson kao da je odlučio odati počast svim herojima mladosti, a to uopće nije loše uspije li rezultat održati na razini na kojoj mu je to uspijelo s prvim albumom svog novog (i najboljeg) benda. Kako ni približno nisam fan Creama kao Deada, trenutno o naj-novom materijalu mogu samo reći da mu to ovaj put nije pošlo za rukom.

chrisrobinsonbrotherhood.com