Big Boi, obučena polovica Outkasta, izdao je svoj drugi solo album. Njegov "Sir Lucious Left Foot: The Son of Chico Dusty" iz 2010. bio mi je valjda najdraži album te godine, potpuno iznenađenje koje me više okupiralo i od Kanyeove konceptualne originalnosti ("My Beautiful Dark Twisted Fantasy") i od Eminemovog posipanja pepelom ("Recovery"). Kad se još sjetim da je te godine pokojni Gil Scott-Heron izdao svoj "I'm New Here", ne mogu se oteti dojmu da je to bila živopisna godina iz koje mi do danas odzvanja: When we shout Dirty South, I don't think that is what we mean, I mean, it mean the roguh, the tough, the DANGEROUS, we reign SUPREME!

Dosta prije objavljivanja novog albuma "Vicious Lies and Dangerous Rumors", Big Boi je najavljivao nešto novo i drugačije. Iz tih raznih najava suradnje s aktualnim mainstream i indie izvođačima dalo se pretpostaviti da će zvuk biti bliži produkcijskim trendovima, kao i to da će ugođaj albuma s obzirom na veliki broj suradnika i njihove oprečne senzibilitete varirati od pjesme do pjesme. I da će semplanja biti do besvijesti!

Pri takvom pristupu mislim da je Big Boiju najveći posao bio izvesti kompoziciju albuma. Trebalo je, istina, osmisliti nekakvu melodiju, ritam, ali je važnije bilo uklopiti te ideje u zvuk, zvuk prilagoditi vremenu i tipu suradnika, suradnike prilagoditi sebi i sve to zajedno posložiti tako da ima nekakvog smisla. Iskreno sam se bojala Eiffel 65 rješenja i nadala se nekoj suptilnijoj interpretaciji. Rezultat je na pola puta između svijetova i unatoč svemu prevladava američki zvuk. Prije deset godina to mi ne bi značilo ništa, ali danas, kad se veselim i novom setu šablonskih pjesama Alicije Keys, ta mi činjenica znači pobjedu muzike same.

"The Thickets" sa Sleepy Brownom je prva takva pjesma – repanje preko granica na jednoličnoj matrici u koju se po principu zasićenosti ubacuje chorus. Forma koja ne može omanuti ni da hoće i da je čitav album takav isto mi ne bi bilo krivo. "Apple of My Eye" ističe se svojim poletnim tempom i nekim elektro-referencama na '80-e,  "She Hates Me" s Kid Cudijem i "Tremendous Damage" s Boskom (Boško?) sjeća nas nekoć jakog r&b žanra (ne znam što mu se dogodilo u međuvremenu), a onda apsolutni hit "Mama Told Me" s Kelly Rowland.

Kelly inače izvrsno surađuje s ljudima i predstavlja ono najbolje od ženskog vokala u funkciji pjesme (ne mislim sad tu na žene koje preko pjesme žele izraziti svoje osjećaje u dubini duše, izigravaju neku dijagnozu za mikrofonom ili koriste pjesmu da bi se razmetale svojim vokalnim sposobnostima, nego na cure koje poštuju zadanu formu, ponašaju se u skladu s njom i izvlače najbolje). Samo malo, u rang hita spada i "Shoes For Running" u kojoj se spajaju B.o.B. i Wavves s finalnim kič elementom dječjeg zbora. Nema ničeg bahatijeg nego kad se nešto što samo po sebi funkcionira dodatno začini radi najbanalnije dopadljivosti (pljuska svim elitistima!).

Doduše, nije sve tako bajno. "In The A" pripada nekoj drugoj priči. Nije da mi je mrska jer je smatram konfekcijskom, daleko od toga, nego mi je jednostavno preteška i malo zamjeram Big Boiju što ju je stavio za prvi singl. Tu je i ta suradnja s njujorškim street beat/psych pop bendom Phantogram o čemu neću govoriti jer imam predrasuda prema tim nekim eteričnim zvukovima. Mislim, nije da Phantogram ne doprinose, ali ja to ne razumijem.

U cjelini gledano, "Vicious Lies and Dangerous Rumors" je vrlo energičan i kreativan album. To što  se ne boji eskapada i iz pjesme u pjesmu zakreće za 180 mu je samo dodatan plus (ujednačena kvaliteta je često dosadna). Miriše na party i ono najvažnije – slavi suradnju među ljudima! Uostalom, za potvrdu toga dovoljno je baciti pogled na popis suradnika - Sleepy Brown, Phantogram, Ludacris, Kid Cudi, Little Dragon, Killer Mike, Kelly Rowland, A$AP Rocky, Wavves, Mouche, Scar, Bosko,  Jai Paul, Theophilus London, Tre Luce...

bigboi.com